4Dportal

Na ovaj tekst inspirirala me odlična knjiga Davida Wilcocka Potraga za izvornim poljem. Knjiga se doduše ne bavi kataklizmom, već daje nevjerojatan spoj istraživanja graničnih područja ljudskog znanja, s nevjerojatnom količinom sabranih eksperimenata koji pokazuju doista čudne i nezamislive stvari, na način na koji ih nitko prije nije spojio, ali niz asocijacija odveo me i do moje omiljene teme.

Priča o velikoj poplavi koja je poharala svijet središnji je mit svih predaja o povijesti čovječanstva. No, danas malo tko, od onih koje se smatra kompetentnima, vjeruje da se nešto takvo doista dogodilo ili da se uopće moglo dogoditi. Razumni ljudi vjeruju da je riječ o prenapuhanoj priči koja opisuje neke događaje lokalnog karaktera koji su se dogodili na području današnjeg Bliskog istoka, ili slične lokalne doagađaje koji su se posvuda događali, ili da je pak riječ o sjećanju na neko vrijeme kad se razina mora navodno postupno dizala tijekom tisuću-dvije godina, a to je navodno bilo nakon navodnog ‘ledenog doba’.

Kao što vidite, puno navodnika na sve strane.

U našoj zapadnoj civilizaciji, kad se jednom ustanovilo da su Grci imali svogu Nou u vidu Deukaliona, a Babilonci u vidu lika Utnapištima, rapravljalo se o tome jesu li ti, praktički istovjetni mitovi, nastali zbog toga što su njihovi autori neovisno jedni o drugima doživjeli isti događaja ili je pak jedna ista stara priča jednostavno prepisivana iz kulture u kulturu, što je imalo logike jer su ti narodi bili susjedi. S druge strane, već jednostavna činjenica da je u svijetu poznato više od 500 legenda o potopu u potpunosti poništava tezu o preuveličanoj priči o događaju lokalne naravi s Bliskog istoka. Stručnjak i istraživač dr. Richard Andree je proveo istraživanja 86 legendi (20 azijskih, 3 europske, 7 afričkih, 46 američkih i 10 australskih i legendi s područja Tihog oceana). Ustanovio je da se za 62 legende ne može se naći nikakav dodirna točka s mezopotamskim ili hebrejskim utjecajima, dakle onima iz kojih potiče biblijska priča o Potopu.

Dokaza da je u tim mitovima doista riječ o točnoj informaciji o ne tako davnoj kataklizmi ima daleko više, kad se promotre spoznaje iz geologije, botanike, biologije, arheologije, o njoj slikovito svjedoče gomile rastragnih i izmiješanih kostiju životinja iz cijelog svijeta u raznim rupama i spiljama, kao i eratske stijene (divovske stijene koje se nalaze razbacane diljem ravnica tisućama kilometara udaljene od masiva od kojih potiču) i mnogo toga drugoga… No, potrebno je prvo skinuti jedne naočale i staviti druge, jer se posvuda prisutni tragovi kozmičke kataklizme koja je zadesila naš planet umjesto kataklizmom tumače kroz koncept ‘ledenog doba’, kojeg bi trebalo nanovo razmotriti i – kako se čini – odbaciti. Između ostaloga i zato jer se isti dokazi koji svjedoče o kataklizmi koriste (ne uvijek logično) kao dokazi za postojanje ledenih doba. Zato je situacija po tom pitanju „ili-ili“. Treba napomenuti da je nakon kataklizme i zahlađenja koje je nastupilo zbog velike količine otpada u atmosferi po svemu sudeći doista došlo do pojave ledenjaka, ali pitanje jest je li ikad postojao fantomski ledeni pokrivač koji je navodno u razdoblju zvanom pleistocen držao Zemlju okovanu u led, s manjim prekidima, možda i koji milijun godina. Zadatak nije lagan, potreban je doista kvantni skok u razmišljanju da se ukorijenjenja ideja o milijun godina ledenog pokrivača pretvori u iznenadni događaj koji je trajao tek par dana ili tjedana. Osim toga, ako se u jednadžbu stavi globalni kataklizmički događaj koji je posvuda napravio nered, postavlja se pitanje koliko je moguće pouzdati se u zaključke geoloških analiza temeljenih na pretpostavci da kataklizme nije bilo već da oni predstavljaju zapis postupnog razvoja oblika krajolika.

Evo kako je današnje stanovište sažeto u knjizi „The Lost History of Aztec&Maya“ (autor Charles Phillips), u okviru kraj glavnog teksta, više kao zanimljivost iz mitova nego kao središnji događaj naše bliske povijesti, u čijim posljedicama i danas živimo. Taj okvir jer predstavlja slikovit primjer kognitivne disonance, u kojem se nakon točnih informacija, izvodi zaključak koji očigledno nije u suglasju s tim podacima. Ali jest u suglasju s danas prihvaćenom paradigmom kronologije povijesti Zemlje, što nije usamljena pojava – prihvaćena teorija u jednom trenutku prestaje biti teorija nego se počinje smatrati dokazanom činjenicom, a sve činjenice koje je demantiraju postaju nevidljive čak i kad se nalaze pred očima, poput onog slavnog alegorijskog slona u dnevnom boravku kojeg nitko ne vidi.

U tom kratkom teksta kaže se da su: „…mitovi o destruktivnom, univerzalnom potopu uobičajeni u tradicijama različitih naroda diljem svijeta. U judeo-kršćanskoj tradiciji postoji slična priča o Noi, u kojoj Bog šalje Potop, ali spašava Nou i njegovu arku punu životinja, i o Gilgamešu u drevnom Sumeru. Religijski mitovi Hindusa opisuju cikluse uništenja i novog života i pričaju kako univerzalne vode prekrivaju Zemlju na kraju svakog razdoblja, prije nego što započne novo stvaranje.“

„U Australiji su aboridžini Worora rekli da su duhovi predaka jednom poslali veliku poplavu da naprave mjesta za sadašnji svijet. Na drugom kraju Zemlje, na Arktiku, Inuiti izvještavaju da prethodno svjetsko razdoblje nije poznavalo smrt, pa je svijet postao opasno prenapučen sve dok velika poplava nije zbrisala većinu ljudi, ostavljajući održivi broj, koji su nakon toga bili smrtni.“
U tekstu kojeg citiram, dalje se navodi da su „ti mitovi toliko uobičajeni da su neki znanstvenici razmišljali nije li se jednom doista zbio veliki potop koji je donio skoro sveopće uništenje i da je sjećanje na kataklizmu, zakopano duboko u našoj podsvijesti, inspiralo izvanredno slične priče u kulturama koje nisu imale međusobnih kontakata.“

Nakon tog logičnog zaključka, navedenog tek kao „razmišljanje nekih znanstvenika“, autor nas vraća u kolotečinu: „Međutim, te su priče najvjerojatnije nastale jer je poplavljivanje – bez obzira je li poticalo od rijeka, jezera ili mora koje se probilo kroz nasipe ili zaštitne zidove – bilo uobičajeno na tako puno mjesta. Poplavne vode donosile su smrt, ali također i plodnost. U mitološkoj imaginaciji ranih ljudi, one su postale povezane s krajevima razdoblja i svečanosti nastanka novog stvaranja.“

Ne znam kako vi, ali ja ovakav zaključak ne mogu nazvati drugačije nego potpuno proizvoljnim. Pogotovo je neprimjereno reći da su te priče „najvjerojatnije nastale“ iz gore navedenih razloga jer u tome nema ničeg „vjerojatnog“, to jest rječcu „najvjerojatnije“ treba čitati kao „sve drugo je suprotno onome čemu su me učili, pa mi je nezamislivo, što znači da se nije dogodilo“ . Jer svi navedeni mitovi (a i svi ostalih nekoliko stotina) specifično navode da se radilo o događaju svjetskih razmjera, pa ako smo ih već odlučili uzeti u obzir, zašto ne bismo saslušali to nam doista govore, umjesto da njihov sadržaj pokušavano nasilu ugurati u koncept koji se danas promiče?

Mitovi su vrlo efikasan način prenošenja informacija. Imaju ambalažu koja se lako pamti i prenosi usmenom predajom, s vremenom se može i mijenjati, ali osnovni sadržaj ostaje netaknut. Naravno, nakon puno tisuća godina mnoge je mitove teško dešifrirati bez pravog konteksta ili uvlačenja u način razmišljanja ljudi koji su ih stvorili, ali na svu sreću, kod mitova o Kataklizmi to nije slučaj jer su doista jasni i nedvomisleni.

Na internetu se danas može naći dosta rasprava o Potopu, nažalost uglavnom u raspravama o autentičnosti biblijske priče (mada raspon tog kataklizmičkog događaja, kojega je poplava samo dio, daleko nadilazi religijska značenja). U tim raspravama se često na obje strane koriste parcijalni argumenti. Oni koji su skeptični prema stvarnosti općeg potopa tako će, primjerice, postaviti pitanja poput otkuda je stigla sva ta voda koja se digla i koja je poslije padala u vidu velike i dugotrajne kiše te tvrditi da na svijetu jednostavno nema dovoljno vode za takav događaj. Izostanak uvida u cjelinu tog kataklizmičkog događaja uzrok je ovakvih slijepih ulica. Naime, Biblija prema svemu sudeći prenosi tek jedna segment tih dramatičnih zbivanja.

Ako se u sliku stave svi drugi podaci iz raznih drugih mitova, oni o vatrenoj kiši i požarima, pa velikom zahlađenju i zatamnjenju, kao i konvencionalni geološki podaci o frakturama zemljine kore i naglom uzdizanju Alpi, Himalaja i Andi prije 11500 godina, očigledno je da je Potop bio samo jedna faza sveopćeg rasula. Uostalom, da budem slikovitiji, ako želite napraviti potop u vašoj kupaonici u kojoj se sva voda nalazi u kadi punoj do vrha, ne morate dopremati dodatnu vodu, zar ne? Bit će dovoljno da zanjišete kadu ili da u nju ubacite neki veliki predmet i poplave će biti dovoljno za cijelu kupaonicu, ako ne i šire. Da upotrijebim i ja u riječ koju sam maloprije kritizirao, najvjerojatnije su potopne vode one iste vode koje su prethodno mirovale u oceanima.

Moj interes za tu temu je danas već star više od desetak godina, a neko vrijeme sam se čak bavio skupljanjem raznih pokušaja objašnjenja uzroka kataklizme poznatije kao potop. Za mene je to jedna od najfascinantnijih tema iz prošlosti. Ona stavlja na kušnju sposobnost ljudske imaginacije. Nameće pitanja o prirodi svijeta predpotopnog doba, razdoblju koje se naziva Zlatnim dobom. Doista, ako je kozmički udar poremetio vrtnju Zemlje oko osi, i ako se ona prije vrtjela okomito u odnosu na ravninu ekliptike, i bez ovog posrtanja nalik zvrku s poremećenom ravnotežom (što se zove precesija), onda je na Zemlji doista moglo vladati vječno proljeće ili ljeto, bez dramatičnih izmjena godišnjih doba. To bi objasnilo zagonetne ostatke bjelogoričnih šuma i voćki u arktičkim i antarktičkim područjima, koja se danas nalaze pod vječnim ledom. Da ne pričamo o ostacima divovskih životinja – nosoroga visine osam metara, klokana visine četiri i pol metra, dabrova od dva i pol metra, popisanih u izdanju „National Geographica“ pod nazivom „Giants from the Past“ – koje svjedoče o tome da su uvjeti bili drugačiji jer danas se najkrupnija kopnena životinja – slon – nalazi na granici veličine kod koje može nositi vlastiti težinu. Kakvi su bili uvjeti tlaka ili gravitacije da su svijetom hodale tako divovske životinje, (kakvi su bili uvjeti ako su nekada divovi poput brontosaura hodali tlom Planeta) a potom – jesu li onda postojali i divovski ljudi? Mnogobrojni nalazi kosti i artefakata koje je skupio austrijski kustos Klaus Dona (kojeg ste mogli gledati u trećem nastavku emisije Na rubu znanosti o konferenciji o bosanskim piramidama) potvrđuju da su postojali. To je već jedna druga tema.

Slijedeće izazovno pitanje jest – kako je svijet izgledao nakon kataklizme? Fascinanto je i to što je do nas, preko ponora od 12 000 godina, iz postpotopnog svijeta kojeg su nastanjivale razbacane grupice slučajno preživjelih ljudi, ta priča ipak stigla, sa svim njenim živopisnim detaljima, o gomilama po muljevitom tlu razbacanih otpadaka vegetacije i trupala životinja ispod mračnog neba. Te izvještaje skupili su autori Allan i Delair.

Za one koji su otvorenih očiju pogledali dokaze, nema spora oko toga da je zemlja prije nekoliko tisuća godina bila izložena kataklizmi. Ono što nije toliko jasno jest – što ju je uzrokovalo. Evo kratkog pregleda teorija i razmišljanja na koja sam ja dosad naišao. Neki autori su se bavili specifično kataklizmom, dok su se drugi bavili nekom drugom temom, koja ih je dovela do kataklizme. Iz tog razloga su ponekad i „natezali“ temu u svom smjeru.

Primjerice, profesora Charlesa Hapgooda, autora „Zemljovida drevnih kraljeva mora“ istraživanje tajanstvenih srednjovjekovnih karata – koje su prikazivale drugačiju topografiju, Antarktik bez leda i slično, a sadržavale su napredna kartografska znanja poput zemljopisne dužine – dovelo je do razmišljanja o prirodi događaja koji je mogao uništiti tu drevnu civilizaciju pomoraca čije su karte poslije precrtavane stoljećima. U knjizi „Zemljina pomična kora“ („Earth’s Shifting Crust“) iznio je teoriju da je do kataklizmičkog događaja došlo zbog akumulacije leda na polovima. Kad je masa leda postala prevelika i pretežka, Zemljina kora je pod tim pritiskom,proklizala, poput kore naranče koje bi se malo okrenula oko ploda.

Njemački fizičar Otto Muck, autor jedne od najboljiih knjiga o Atlantidi, istražujući nestanak tog mitskog kontinenta, zaključio je da je on potopljen nakog udara tzv. ‘karolinskog meteora’, koji je potom uzrokovao i sve druge promjene koje se povezuju s kazaklizmom. Znanstvenici Allan i Delair bi rekli da, koliko god bi takav scenarij mogao objasniti izumiranja i zbivanja u Sjevernoj Americi i Euroaziji, ipak ne bi bio dostatan za kataklizmu takvih globalnih razmjera na kakvu upućuju dokazi, pa su u formulu uveli djelić supernove Vela koji je, moguće je, u to doba proletio kraj Zemlje . No, prema Muscku, 8498. godine p.n.e. na Zemlju je pao asteroid iz grupe Adonis. Prema Muckovoj rekonstrukciji, iz točkice na nebu se u roku od jedne minute protvorio u blještavu masu sto puta jačeg sjaja od Sunca. U atmosferu je ušao iznad današnjeg grada Charlston u Južnoj Karolini (SAD). Temperatura atmosfere na tom dijelu se popela do 20 000 stupnjeva celzijusovih te je eksplodirao 200 km iznad zemlje, a stotine užarenih komada su se rasuli na sve strane, dok su dva najveća komada su pala u Atlantik, sjevero-istočno od Portorika i probila morsko dno u eksploziji snage jednake 30 000 hidrogenskih bombi. Morska para se dizala i do 30 km u atmosferu, zvuk eksplozije se čuo u većem dijelu svijeta, u krugu od 2000 kilometara oko eksplozije je nastupila potpuna noć, a podigli su se valovi visine do 1000 metara. Muck je prema kraterima na dnu izračunao da su ta dva komada koji su pali kod Portorika imali promjer oko deset kilometara.

Američki atlantolog Frank Joseph je pomaknuo vrijeme te katastrofe na oko 1200. godinu. p.n.e., na kraj brončanog doba i pripisao je otpatku od Taurida koji su tada prošli nisko iznad Zemlje, kroz gornje slojeve atmosfere, a jedan je komad, tvrdi on, pao u Atlantik i udario u tektonski nestabilni srednjeatlantski greben. Procijenio je da je imao promjer oko petsto metara, a eksplozija udarca o dno da je snage oko milijun megatona TNT-a, što je stvorilo valovre visine do 300 m.

Američki akademik Zecharia Sitchin (jedan od proponenata teorije o paleokontaktima, odnosno susretima s izvanzemljanima u prošlosti) u svom klasiku „Dvanaesti planet“, nastanak kataklizme pripisuje prolasku divovskog planeta Nibirua, s kojeg su stigli izvanzemlani Nefili, koji su, prema Sitchinu, prije 200 000 godina genetskim inženjeringom stvorili modernog čovjeka, a nakon kataklizme potaknuli rast prvih civilizacija. Taj divovski planet, napisao je Sitchin nakon svoje interpretacije sumerskih zapisa, kruži oko Sunca u vrlo izduženoj orbiti i svakih 3500 godina prolazi korz orbitu Zemlje. U vrijeme potopa prošao joj je preblizu.
Najslavniji proučavatelj kataklizme, koji je je najneslavnije završio, ismijan od cjelokupne znanstvene zajednice, bio je Immanuel Velikovsky. Taj ugledni ruski psihoanalitičar i cijenjeni znanstvenik je u knjizi „Svjetovi u sudaru“, analizirajući mitove, zaključio da je prije 3500 godina Jupiter poput kometa izbacio Veneru iz svoje mase. Zaključio je da je ona, u prolasku kraj Zemlje, uzrokovala kataklizmičke događaje i potom se smjetila u svoju orbitu gdje se i danas nalazi. S obzirom da je u to vrijeme bio previše ugledan da bi se njegove ideje samo ignoriralo, njegovo je djelo podvrgnuto velikoj kritici i pritisku. I danas mnogi koji koriste njegove ideje o električnim i magnetnim silama u sunčevu sustavu izbjegavaju spomenuti njegove ime da ne bi i sami bili stigmatizirani.

No, čini mi se da je u povijest ušao nesporazum.

Velikovsky je kao nitko prije njega, interdisciplinarnim pristupom, u spomenutoj knjizi krenuo tragom kozmičke kataklizme kroz mitove. Iz njih je isčšitao kataklizmu i Veneru kao njena uzročnika. Nakon silnih napada, napisao je slijedeću, manje poznatu knjigu, ali meni osobno puno bolju, pod naslovom „Zemlja u previranju“, kojom je kritičarima htio odgovoriti kroz geologiju. U njoj se više nije bavio kozmičkim uzrocima, već isključivo geološkim tragovima kataklizme. Taj je istraživački rad na polju istraživanja i dokazivanja stvarnosti kataklizme bez premca (uz ovog kojeg držite u ruci, a čija je komparativna kvaliteta što je malo više otišao u širinu, pokušavaju obuhvatiti sve segmente teme), no Velikovksy je uglavnom obilježen kao ozbiljni znanstvenik koji se previše zaigrao, jer se argumentirano odbacivanje njegove teorije o Veneri kao uzročniku kataklizme nekako se proširilo i na odbacivanje cjelokupne ideje o tome da se ikakva kataklizma uopće dogodila. Kod Velikovskog je potrebno napraviti rehabilitaciju i razlučiti istraživanje tragova kataklizme na Zemlji i razmišljanje o njenom uzročniku, jer Venera to ipak, čini se, nije bila.

Za kraj, da spomenem i priču koju sam osobno čuo od pripadnika aztečke tradicije Tetzkatzlipoka, dok smo za dokumentarni serijal „Djeca Sunca“, koji će u emitiranje ići na jesen, snimali njihov trodnevni obred zimskog solsticija u prosincu 2010. u Meksiku. Na svoje iznenađenje, saznao sam da cijeli ritual kojeg smo snimali zapravo ne predstavlja slavljenje trenutka kad sunce ponovno počnje izlaziti sve ranije, već da zapravo njime prepričavaju scenarij nebeskih događaja koji su doveli do kataklizme. Oni još i danas posjećuju spilju, udaljenu nekih dvjesto kilometara od mjesta našeg snimanja, u koju su se njihovi preci sklonili u vrijeme tih nemilih zbivanja i koja im je omogućila da prežive, zahvaljujući samo jednoj stvari – što je imala pitku vodu u vidu podzemne riječice koja i danas tamo teče. Naravno, logično je da pitke vode, u vrijeme sveopćeg pomora na površini, neko vrijeme nakon kataklizme, nije bilo. Oni su ispričali i što je bio uzročnik kataklizme. Odmah ću vam reći, odgovor je krajnje neočekivan, pa ću ga, u maniri detektivskih romana u kojima se do zadnjih stranica ne zna ubojica, na ovom mjestu ostaviti neodgovorenim. Do jeseni.

Mogao bih još nadugo i naširoko pričati još danima o najdramatičnijim zbivanjima koja je ljudski rod ikada doživio, i na sreću – preživio. Ali za danas – govore žuljevi na vrhovima prstiju – bi bilo dosta.

Do slijedeće prilike

čitamo se!

Preneseno sa: