16971
José Mujica (Hoze Muhika) iz Urugvaja je čovjek koji svojim odricanjima može posramiti veliku većinu predsjednika u svijetu. On je vjerovatno najbliži čovjeku iz naroda od svih ostalih svjetskih lidera. Zaradio je nadimak "el presidente mas pobre", odnosno, najsiromašniji predsjednik, i to zbog svojih nevjerovatnih odricanja.
Ovaj neobičan i nesebičan čovjek daje čak 90% svoje plaće u dobrotvorne svrhe (odnosno, siromašnim građanima) i malim poduzetnicima, tako da od 12500 dolara iznosa njegovih mjesečnih primanja zadržava samo 1250 dolara koliko mu je potrebno za osnovne životne troškove. Nedavno je španjolskom dnevniku "El Mundo" izjavio: "Dobro mi je s toliko novca. Mora biti, jer znam koliko Urugvajaca preživljava s mnogo manje." Joséova žena Lucia Topolansky koja radi kao senatorica također donira dio svojih prihoda.
*Predsjednička palača u Urugvaju, rezidencija beskućnika. "To nije ni teret, a ni pretvaranje, nego je filozofija koju sam razvio tijekom godina u privatnosti" (zatvoru, op.a.), rekao je José Mujica
Oboje odbijaju živjeti u predsjedničkoj palači, a u zimu 2012. godine José je ustupio tu raskošnu građevinu beskućnicima, kako bi ih spasio od smrzavanja.
*Urugvajski predsjednik José Mujica u svojoj "limuzini"
Godinama je dolazio na skuteru Vespa do zgrade Parlamenta, zamijenivši ga Volkswagenovom "Bubom" iz 1987. godine, vrijednom oko 2000 dolara (ako uopće vrijedi i toliko, op.a.). Otkad je Mujica došao na vlast 2010. godine, njegova zemlja se smatra jednom od najmanje korumpiranih na svijetu. I ne čudi, kada šef države nema račun u banci, niti bilo kakav dug, a zadovoljstvo pronalazi u obiteljskom životu i društvu svog ljubimca, psa Manuele.
*José Mujica ispred obiteljske kuće s suprugom i psom
Žive u skromnoj seoskoj kući na farmi cvijeća blizu Montevidea u Rincón del Cerro, vrlo jednostavnim i povučenim životom.
Jedina zaštita koju Mujica koristi su dva zaštitara na prilaznoj cesti, i to samo zbog službene dužnosti, jer se ipak radi o predsjedniku, no najvjerniji čuvar je ipak njegov pas ljubimac Manuela.
*"Mali čovjek današnjih dana svakodnevno radi da bi konzumirao i trošio na kredit, živi u kojekakvim instalacijama nadajući se odmorima i pritom nikada ne uživa u životu, te kada umre i bude pokopan u pogrebnim instalacijama, zamijenjen je novim malim čovjekom s istim mentalnim okvirima." - José Mujica
*Mnogi ga kritiziraju i zamjeraju zbog načina odijevanja i stava kojeg ima prema svome poslu
Prije izvjesnog vremena predsjednik Urugvaja se pojavio na nekom javnom događaju modrog nosa, te upitan za povredu, objasnio je da se desila dok je pomagao susjedu popraviti krov poslije kišne oluje.
*Urugvaj je najmanja nacija Južne Amerike, nakon Surinama.
Ipak, ova malena zemlja je treća po razvijenosti na južnoameričkom kontinentu,
i ne samo da je uspjela da izbjegne svjetsku ekonomsku krizu,
već njena ekonomija ima pozitivan trend.
*Sitni poljoprivrednik, karizmatični senator, bivši vođa gerilske skupine Tupamaros (pokret je dobio naziv po vođi ustanka Inka, Tupac Amaru II) u kojoj je krao od bogatih i davao siromašnima, za vrijeme diktature vojne hunte bio je u zatvoru 14 godina (2 godine u samici na dnu bunara), 6 puta bio pogođen vatrenim oružjem od pripadnika nekadašnjeg režima, predsjednik Urugvaja – José "Pepe" Mujica je na konferenciji Ujedinjenih Naroda o održivom razvoju u Rio de Janeiru ("Rio +20" summit) održao govor koji nema potrebu za bilo kakvim komentarom. Čovjek je sve rekao.
"Kao vladajući, ovdje ćemo potpisati sve ono što od nas ovo jadno čovječanstvo očekuje. Međutim, neka nam se dozvoli da glasno postavimo nekoliko pitanja. Čitavo popodne se pričalo o "održivom razvoju" koje je nužno kako bi ogromne mase izašle iz stanja siromaštva u kojem se nalaze. Na što mislimo pri tom? Na model razvoja i potrošnje koji imaju bogate zemlje? Još jedno pitanje. Što bi se dogodilo ovoj Zemlji kada bi i ovdašnje domorodačko stanovništvo imalo jednaki broj automobila kao Nijemci? Koliko bi nam kisika preostalo? Da li svijet danas posjeduje toliko resursa da 7-8 milijardi ljudi mogu održavati istu razinu potrošnje i razbacivanja kao bogate zapadne zemlje? Moguće, ali ne mislite li kako bi trebalo porazgovarati o tome?
Stvorili smo društvo, u kojem živimo, koje je "dijete" tržišta i konkurencije i koje je u materijalnom smislu, takoreći, eksplodiralo. Ali, ono što je zamišljeno pod imenom "tržišna ekonomija" pretvorilo se u "potrošačko društvo". Sa sobom nam je donijelo globalizaciju koja je predviđala brigu o cijeloj planeti Zemlji. Vladamo li mi tom globalizacijom ili globalizacija vlada nama? Da li je moguće govoriti o solidarnosti, te kako smo svi jednaki u gospodarstvu koje se temelji na nemilosrdnoj kompetitivnosti? Dokle seže naše poimanje bratstva? Pred nama su epohalni izazovi. Kriza koja potresa svijet nije ekološka, ona je politička. Čovjek danas ne vlada silama kojih je bio tvorac u prošlosti. One danas vladaju našim životima.
Mi ne dolazimo na svijet kako bi se "razvijali" u ekonomskom smislu. Rađamo se i trudimo se biti sretni. Život je kratak i bježi nam kroz prste i nijedno materijalno dobro ne vrijedi koliko život, i to je temelj svega. To što nam život prođe radeći kako bi trošili sve više, moramo zahvaliti potrošačkom društvu. Ako se uspori ili zaustavi potrošnja, usporit će se gospodarstvo, a ako se uspori gospodarstvo, nad nama lebdi duh stagnacije. Upravo je hiperpotrošnja opasnost za našu planetu. Hiperpotrošnja proizvodi stvari koje kratko traju, jer ih treba prodati što više. Električna žarulja ne može trajati više od 1000 sati. Postoje one koje mogu trajati 100000, 200000 sati, ali se ne smiju proizvoditi, jer bi se ugrozilo tržište. I stoga mi moramo raditi i imati društvo sa stvarima za jednokratnu upotrebu. Nalazimo se u začaranom krugu. No, to je politički problem i navodi nas da shvatimo koliko je nužno da se borimo za jednu drugačiju kulturu življenja. Nije dovoljno vratiti se u pećine, niti praviti hvalospjeve povratku na staro. Ne možemo unedogled biti vođeni zakonitostima tržišta. Mi moramo upravljati tržištem. I zato, moje skromno mišljenje je da je taj problem političke prirode. Antički mislioci su govorili: "Nije siromašan onaj koji ima malo, nego onaj koji uvijek želi više".
Mi moramo razumjeti kako nedostatak vode i uništavanje okoliša nisu uzrok problema. Uzrok je način života i civilizacija koju smo izgradili. To je ono što moramo preispitati; našu kulturu življenja.
Ja dolazim iz male zemlje, koja je dovoljno bogata prirodnim resursima da bi živjeli u njoj. Moja zemlja ima nešto više od tri milijuna stanovnika, ali zato imamo 13 milijuna krava koje su najbolje na svijetu. Imamo 10 milijuna predivnih ovaca. Moja zemlja izvozi hranu, mlijeko i meso. Naša polja su obrađena skoro u cijelosti (90%). Moji prijatelji su se dugo borili za 8-satno radno vrijeme i sad rade 6 sati. No, onaj tko radi 6 sati, naći će si drugi posao pa će tako raditi više. Zašto? Zato što mora plaćati rate kredita za motor, za dobar automobil itd. Plaća je jedan stari reumatičar, kao što sam i sam, a život mu je iscurio kroz prste. Pitam se, da li je to smisao ljudskog postojanja?
Razvoj ne smije uništavati sreću. On mora služiti ljudima da bi bili sretni. Mora služiti Zemlji, međuljudskim odnosima, brizi za djecu, prijateljstvu, da nas ne zakida za ono najosnovnije. Kada se borimo za okoliš, prva stavka u toj borbi se mora zvati: sreća svih ljudi." - José Mujica
*José Mujica, predsjednik 21. stoljeća
Financijska vrijednost nekih ostalih političara i predsjednika svijeta (bivših i sadašnjih), naravno, koliko je javnosti poznato ili bolje reći, prikazano (ne računajući kojekakve beneficije, članstva u kojekakvim organizacijama i skupinama, te utjecaj):
Ivo Josipović (Hrvatska) - link 1 (donji dio članka), link 2, link 3, link 4, link 5
(Ostali)
Dodatno:
José Mujica - Poster (Index.hr)
Najsiromašniji predsjednik ima samo staru VW 'bubu'
After Years in Solitary, an Austere Life as Uruguay’s President
Human happiness and the environment
Uruguay's Government Eyes Legalized Marijuana
Slavonka dala otkaz i vratila se na nižu plaću te jasno rekla zašto
