Croatian English French German Italian Russian Spanish Swedish

4Dportal.com Facebook Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

A+ R A-

Vantjelesni izleti

11248

Katarina, rođena je u jednom selu nedaleko Ludbrega. Još dok je bila mala, roditelji su joj se preselili u Ludbreg, gdje joj je otac mehaničar otvorio radionicu. Katarina je u Ludbregu pohađala Osnovnu školu a Gimnaziju završila u Varaždinu. Još od rane mladosti, a i kasnije kao mlada djevojka, Katarina se izdvajala od svojih vršnjaka. Bila je veoma stidljiva i povučena u sebe. Imala je neki čudan, neobjašnjivi osjećaj bliskosti sa prirodom i životinjama. Osjećala bi kako Božji duh »zrači« iz svega što je stvorio. Iako okružena komunističkim ateizmom i službenom teorijom »slučajnog« stvaranja svijeta, Katarina nije niti na trenutak izgubila vjeru u Boga. Posvetila se čitanju i duhovnom sazrijevanju, sve više shvaćajući da su Božja ljubav i pomoć jači od nama poznate pravde!


Po završetku Pedagoške akademije u Čakovcu, Katarina je odmah dobila svoje prvo mjesto učiteljice u malom selu nedaleko Zeline. Tamo je ostala podučavajući niže razrede punih osam godina. Još uvijek se sa ljubavlju sjeća svojih malih đaka i ljudi Hrvatskog Zagorja. Ova romantična okolina još više je poticala mladu učiteljicu na česta meditiranja i duboka razmišljanja o životu i čovjekovoj svrsi u njemu. Nastavila je konzumirati desetke novih knjiga, sa neutaženim apetitom osobe željne istine.

Godine 1976. u selo je navratio njezin otac i rekao joj, da bi se jedan naš čovjek iz Canade želio sa njom dopisivati. Mirno ga je saslušala i bez otpora pristala. Poslije devet mjeseci i nekoliko desetaka pisama, Katarina je u ljeti 1977. odletjela za Toronto. Došla je u privatnu posjetu svom budućem suprugu, kako bi bolje upoznala i njega i njegovu teško bolesnu majku sa kojom je tamo živio. Samo tri tjedna kasnije, Katarina se u tridesetoj godini udala.

Shvativši da se njezin sin napokon usrećio, presretna svekrva je blaženo preminula deset mjeseci kasnije. I te noći počinje u stvari, povijest Katarininih nevjerojatnih »izleta iz tijela«. Do tada potpuno normalna osoba, bez ikakvih primjetnih znakova bilo kakvih paranormalnih osobina ili talenata, Katarina se preobrazila doslovno - preko noći!

Oko četiri sata prije zore 13. svibnja 1978., Katarina je doživjela svoj prvi susret sa »onom stranom«. Ležeći na krevetu na leđima, odjednom je otvorila oči i zagledala se u luster na stropu. Dok je tako razmišljala tko ga je i zašto upalio iz hodnika je začula karakteristične udarce štapa, kojim se njezina svekrva obično služila za hodanje po stanu. Iznenađena, Katarina se uspravila u sjedeći položaj. Na vratima spavaće sobe pojavila se stara žena. To je bilo posve nelogično, jer su bolesnicu odvozili dva puta tjedno na dijalizu kolima hitne pomoći. Kako je odjednom mogla prohodati? Sa štapom u jednoj ruci a buketom cvijeća u drugoj, njezina nasmijana svekrva priđe krevetu.
Rekla joj je da joj je donijela ovo cvijeće jer dobro zna koliko ga voli i također iz zahvalnosti što se nesebično brinula o njoj.

Katarina ju je upitala zar ne bi trebala biti na dijalizi i kako to da može hodati, kad je jedva mogla sjediti.  Njezina svekrva položi buket ruža na krevet, pa se i sama lagano spusti na njegov rub. Svekrva joj je objasnila da ona više nije među živima. Upravno je izdahnula u bolnici, inače ju ne bi mogla posjetiti.  Katarinu oblio hladan znoj. Ona spusti pogled na onaj buket u koji se pažljivije zagleda. Primijetila je kako prekrasne ruže »zrače« najljepšim bojama, koje kao da su »isijavale« iznutra. Ona ih se nije usudila dodirnuti.

Svekrva joj je zahvalila još jednom na svemu, na njenim čitanjima i pričanjem o drugom svijetu. Osjećala je da će ubrzo umrijeti i počela je sumnjati u bilo što poslije smrti. Ali zahvaljujući Katarininim riječima utjehe i njenim savjetima, odmah se snašla i shvatila da je umrla. A puno joj je i pomogao njen muž koju ju je dočekao. Bolesnica ustane i krene natrag k vratima u kojima se još jednom okrenula i rekla daće doći po nju i pokazati joj mnoge zanimljive stvari.

Pošto se utvara ponovno izgubila u mračnom hodniku, Katarini se pričinilo da je za trenutak »izgubila svijest«. Pala je iz sjedećeg položaja natrag na jastuk na kojem se istodobno »probudila«! Širom otvorenih očiju, zagledala se u strop osvijetljene sobe, pa potom spustila pogled na širom otvorena vrata hodnika. Ovo joj je bilo dovoljno. Ispustila je prigušeni krik i uplakana počela tresti za rame svog usnulog supruga. Ispričala mu je o svom čudnom »snu«. Odmah su provjerili vrijeme na satu, bilo je pet sati i pet minuta ujutro. Ostali su sjedeći u krevetu, razgovarajući i nagađajući što bi to moglo značiti i tko je to mogao otvoriti vrata i popaliti svijetla. Onog buketa ruža, naravno, više nije bilo na krevetu. Sjedili su tako sve do šest, kada ih iz razgovora trgne reski zvuk telefona na noćnom ormariću. Bila je to dežurna bolničarka, koja im je tužnim glasom priopćila, da je njihova majka i svekrva izdahnula toga jutra točno u pet sati!

Apsolutno ništa neobično se nije dogodilo punih godinu i nešto dana. Katarina nije čak niti jednom usnula svoju pokojnu svekrvu. Već je bila spremna povjerovati, da je to ipak bio samo živi san, iako joj nije išlo u glavu »tko« je otvorio te noći vrata hodnika i upalio svjetlost.

U proljeće 1979. Katarina i njezin suprug, došli su sa malom kćerkicom na odmor i u posjetu njezinim roditeljima u Hrvatsku. Odsjeli su u kući njezinih roditelja u Ludbregu. Jedne, od tih toplih ljetnih noći, Katarina je doživjela svoj, drugi po redu, izlet iz tijela, a koji ju je prilično »potresao«. Usred noći, točnije poslije ponoći, odjednom ju je spopao čudan osjećaj »bestežinskog stanja«. Pričinilo joj se kao da »lebdi« iznad samog kreveta. A onda, prije no što se snašla i shvatila o čemu se radi, »proletjela« je najprije kroz strop sobe, a zatim i kroz krov kuće, kao izbačena nekakvim snažnim katapultom. Odjednom je jasno vidjela sjaj zvijezda i mjeseca, a po licu je osjetila strujanje ledenog zraka. Onako sa visine okrenula se licem prema dolje, i sa užasom zagledala u ulične svjetiljke malog grada duboko ispod sebe.

Brzo i uplašeno je razmišljala, da nije i to jedan od onih košmarnih snova? Ali kao da ju je »netko« želio razuvjeriti u to, ponovno je snažno poletjela naviše. Ponovno se zaustavila, tek kada je ugledala niz nekakvih malih svjetala ispred sebe. Kada joj se vid malo izoštrio, počela ju je hvatati panika. Lebdjela je pokraj niza zrakoplovnih prozora! »Netko« ju je gurnuo još bliže, tako da je jasno vidjela jednu stariju damu, kako pokraj prozora čita knjigu. Pogledala je naviše, ali je umjesto naziva kompanije uspjela vidjeti samo krak nekog velikog plavog slova. Uto primijeti kako se ona putnica uznemirila i prinijela lice prozoru. Uplašena da je žena ne primijeti, Katarina je »poželjela « da se vrati natrag. Istog se trenutka sunovratila strelovitom brzinom natrag u smjeru zemlje...

Probudila se i skočila u krevetu, sva se tresući od silnog uzbuđenja. Njezin je vrisak probudio i supruga. Bez riječi pojašnjenja, zgrabila mu je obje ruke i pritisnula ih uz svoje »ledeno« lice. A noć je bila ljetna i veoma topla! Suprug ju je zabrinuto upitao što joj se dogodio. Drhtavim glasom mu je rekla da je ovog trenutka „pala s neba“. Bila je na visini od nekoliko tisuća metara i lebdjela pokraj osvijetljenih prozora nekog putničkog zrakoplova. Kada se jedna putnica zagledala u nju kroz staklo, uplašila se i sjurila natrag. Zbog prevelike  brzine pada i hladnoće zraka, lice joj se gotovo zaledilo.

Kratko su se bez riječi promatrali, onda njezin suprug ustane i priđe otvorenom prozoru spavaće sobe. Blagi vjetrić je njihao zavjese. Promolivši glavu, on pogleda visoko u smjeru, mjesečinom osvijetljenog neba. Visoko na nebu, još se bijelila tanka pruga kondenziranog kerozina, kakve ostavljaju iza svojih motora transkontinentalni zrakoplovi. Više nisu mogli te noći zaspati.

Pošto je slijedećeg jutra trebao otići do Zagreba, njezin muž odluči provesti malu, privatnu istragu. Poslije obavljenog posla, nazvao je telefonom zračnu luku Zagreb i raspitao se kod dežurnog dispečera o noćašnjim preletima domaćih i stranih zrakoplova iznad područja grada Ludbrega. Dispečer je prelistavao neke papire i rekao da noćas nitko nije letio iznad tog područja. No  nakon par minuta, rekao je da je oko ponoći tuda mogao preletjeti jumbo jet njemačke kompanije „Lufthansa“. Svake srijede polijeće iz Frankfurta za gradove Srednjeg istoka.

A »Lufthansa« ispisuje svoju tvrtku krupnim plavim slovima! Više nije bilo sumnje. Tako je Katarina konačno saznala da nije sanjala, već da posjeduje nevjerojatnu moć napuštanja svog fizičkog tijela. O sličnim fenomenima se do tada znalo samo iz šturih svjedočenja klinički zamrlih osoba, od kojih su pojedinci tvrdili da su »lebdjeli« iznad operacionog stola i promatrali odozgo rad kirurga. Međutim, slučaj koji se te noći dogodio Katarini, nadmašivao je i po trajanju i po sadržaju sve do tada poznato! Katarina, koja je sebe smatrala normalnom osobom prosječnih fizičkih i duhovnih mogućnosti, veoma se zabrinula zbog ovog svog nenadanog »talenta«. Bilo joj je jasno, da se fenomen ponovio, ali zašto je do toga došlo, postati će joj jasnije tek u doglednoj budućnosti. Katarina nije dugo čekala na njezin treći izlet iz tijela. Svega dva mjeseca nakon povratka u Toronto, ponovno se »probudila« usred noći. Svjetlo u sobi je opet gorjelo, a pokraj kreveta je stajala njezina pokojna svekrva, prijateljski joj se smiješeći. Više se nije služila štapom i djelovala je mnogo zdravije.

Ona ju je umirivala i rekla da joj je došla pokazati neke stvari koje treba znati, a koje joj je obećala zadnji put.  Ovo dakle nije bio »san«! Žena je jasno potvrdila svoju posjetu iz prošlosti i došla održati obećanje dano za budućnost! Katarina joj je rekla da izgleda lijepo. Svekrva joj je rekla da je bila izmučena bolešću i tegobama u tolikoj mjeri da su je još dugo držali u bolnici i liječili. Rekla joj je da i ovdje postoje neke vrste bolnice i prihvatilišta za one problematične slučajeve. Nju su liječili od bubrega, a one osakaćene i iskomadane u nesrećama šivaju i krpaju. Naime, oni koji umru bolesni, i tamo su još neko vrijeme bolesni.

Katarina počne šarati očima po spavaćoj sobi. Bože, da li to ona opet sanja, ili joj se stvari događaju. Njezina svekrva se na ovo nasmiješi. Pozvala ju je da pođe s njom, kaže da će vidjeti neke zanimljive stvari.  Katarina prihvati njezinu pruženu ruku i osjeti kako je hladna. Uspravila se u krevetu, a potom i ustala. Pošle su prema hodniku kod kojeg se Katarina zaustavi i okrene da nešto provjeri. Na krevetu iza nje, ležala su nepomično njezino i suprugovo tijelo a u drugom uglu je mirno spavala njezina mala kćerkica. Tek pošto se uvjerila da je sve u redu, prepustila se svojoj svekrvi.

Ušetale su u potpunu tamu, a onda se našle u nekakvoj izmaglici koja se sve više prorjeđivala. Kada su izronile iz te magle, ugledale su »najljepši prizor na svijetu«, kako ga je Katarina kasnije zapisala u svoj novi dnevnik. Nalazile su se na proplanku prekrivenom zelenom travom kvalitete najskupljeg tepiha. Tu i tamo nalazili su se grmovi najljepšeg cvijeća. Bilo je arhaično razbacano po cijelom polju, pa opet, kao da je nekakva nevidljiva ruka planirala i odmjeravala svaki cvjetić, sve je izgledalo zasađeno u najidealnijem mogućem rasporedu. Drveće su krasile rascvjetane krune »neviđenih boja«, a sva je okolica jednostavno isijavala »vječnim proljećem«. Stajale su tu zadivljene čarobnim prizorom, a onda podu uz »kristalno bistri« potočić koji je krivudao dolinom. Na drugoj strani obale, uzdizao se visoko nekakav »metropolis«, sazidan od bijelog mramora ili nekog sličnog materijala. Stakla na prozorima su mu bila »kristalna« i raznobojna, a arhitektura »božanskog oblika«! Grad se uzdizao u smjeru plavog vedrog neba »bez sunca«! Ovo natjera Katarinu da se bolje zagleda u svoju neprirodnu okolicu.

Ona primjeri da sve stvari tamo svijetle »iznutra«, a ne izvana kao kod nas. Za razliku od
našeg materijalnog svijeta, koji prima svjetlost »izvana« na onoj strani su stvari »zračile« svjetlost iz sebe samih! Svekrva joj je pojasnila da ovakav svijet čeka nju i druge dobre ljude, ali da joj mora pokazati i onaj drugi, nimalo lijep, koji čeka one grešne i pokvarene.


Katarina odjednom osjeti kako one »propadaju« nekuda u dubinu zemlje, ili joj se barem tako pričinilo. Ubrzo se zaustave ispred nekog pećinskog grotla. Došli su vrata pakla. Katarina se sa zebnjom u duši zagledala u stravičnu scenu. Kroz ogromni prolaz mogla se vidjeti nekakva teška magla iz koje bi povremeno izranjale neke pepeljasto modre glave širom otvorenih »očnih duplji i usta«, iz kojih su dopirali »nijemi krici« ovih nesretnika bez nade i budućnosti. Upitala je svekrvu da li onu mogu izaći van kroz taj prolaz. No svekrva joj je rekla da ne mogu. Tu su duše zločinaca, ubojica i ostalih ljudi koji su izgubili pravo na Božju milost. Ostat će u ovom jadnom stanju do Sudnjeg dana.  Katarina je pitala da li će onda biti uništeni. Njezina je svekrva pogleda zagonetno se smiješeći. Katarina je i dalje uporno htjela znati što će se s njima dogoditi, ali pokojnica joj nije htjela ništa reći.


Otišle su sa tog groznog mjesta. Čim se »vratila« natrag u svoje fizičko tijelo i ovu našu dimenziju, Katarina je dograbila njezin upravo nabavljeni dnevnik i počela u njega zapisivati pojedinosti sa ovog svog trećeg po redu »izleta« u fantastične sfere onog drugog, paralelnog svijeta. Na žalost, većina tih događaja, susreta i razgovora sa »onom stranom«, nije dopuštena za objavljivanje iz posve razumljivih razloga. Katarina se boji, da bi neke od tih stvari mogle negativno, čak tragično utjecati na izvjesnu duševno labilnu skupinu čitatelja. Imala je ukupno 67 »vantjelesnih“ izleta.

Na osnovi tih nevjerojatnih vantjelesnih ekskurzija, autor je kasnije napisao roman »Priča o karmi«. U toj potresnoj priči o meksičkom banditu Valdesu, koji se pristaje vratiti u ovaj život pet puta, kako bi vratio Bogu nasilno uzetih pet života, korišćene su samo informacije zabilježene od Katarine. Njezini razgovori sa tim jadnicima, grozna okolica u kojoj se nalaze, procedura »programiranja« tih budućih života i smrti, kao i uvid u nebeski kompjutor, takozvanu »knjigu života i smrti«, o kojoj govori i Biblija. Pošto su je dobro istrenirali u napuštanju i vračanju u svoje fizičko tijelo, Katarina je počela posjećivati i neka veoma neugodna mjesta. Sada bi bila svjesna da je napustila tijelo, a naučila je i da se prema želji i hitno vrati i povuče iz opasnih situacija. Dobro je zapamtila, da ne smije prelaziti, nikakve »bistre potoke«, »gradska vrata«, ili njima slične »prolaze« kroz koje se na simboličan način zauvijek napuštao ovaj svijet. Otkrila je, da kada god bi izašla iz tijela, između njezine fizičke glave i »astralne glave« bi se protezala nekakva poput paučine tanka srebrna »nit«. Prekid ove niti značio bi trenutnu smrt na ovoj strani, odnosno njezin potpuni prelazak na onu stranu! A kod svih umrlih, do prekida te niti dolazi prilikom njihove prirodne fizičke smrti. Pokraj ovog fenomena, Katarini su pojašnjene i mnoge druge »tehnike« napuštanja fizičkog svijeta. Bilo je jasno da čovjek ima »dva tijela«. Fizičko, koje ostaje i raspada se natrag u »prah«, ali i jedno drugo, takozvano »astralno«, u kojem prelazi na onaj drugi svijet, u onu paralelnu dimenziju sa ovom našom.

Tako se jedne kišne noći (najlakše se prelazi po vlažnom vremenu), Katarina našla na nekakvom bijednom mjestu. Sve je bilo tmurno, sivo i depresivno. Ispred nekakvog kamenog prolaza, čekala je rijeka ljudi i žena tužnog izgleda. Tom bi se redu povremeno pripajale nove grupe. Katarina je odmah razumjela da se radi o novoumrlim osobama i poželjela vidjeti što se nalazi sa druge strane tog prolaza. Kada je došla na red, jedna joj je djevojka na ulazu predala u ruke čudan cvijet tamnoplave boje. Za razliku od cvijeća
koje je do tada vidjela, ovaj ne samo što nije zračio boje, već se činilo da »upija« svoju okolicu! 1 samo što ga je pomirisala, počela je gubiti svijest. Iza sebe je začula nečiji uzbuđeni glas, a onda ju je nečija nevidljiva ruka povukla natrag i istrgnula joj smrtonosni cvijet iz ruku.

Upitala je svog nevidljivog vodiča tko su ti jadnici i kamo odlaze. To su duše upravo umrlih, ali još nisu spremne niti za više, niti za niže razine. Kasnije će se neki od njih još vratiti u novi život, ali će većina ostati ovdje raditi i pokušati se popraviti. Katarina je još mnogo toga poželjela pitati, ali je njezin vodič naglo »povuče« natrag u njezino tijelo. Te noći je »;a dlaku« izbjegla smrt, ali i mnogo toga naučila za buduća putovanja po onom svijetu. Potresena onim što je vidjela s one strane, Katarina je poželjela silaziti u »donje« slojeve što češće. Molila se Bogu da joj omogući da pomaže onima dolje. Tko god je bio zadužen za njezina »silaženja« čuo je njezine molbe i ubrzo je otpočela serija njezinih izleta u najniže razine. Propala je jedne noći duboko u podzemlje naše planete, u svijet bijede koji se prostirao unutar nekih ogromnih podzemnih pećina i prolaza prirodnog podrijetla. Ovdje su umjesto »bistrih rječica« vijugale rijeke usijane lave, a kameni su svodovi bili ispunjeni oblacima dima. Pakao? Niti govora! Katarina je veoma dobro znala gdje se našla. Bio je to posve prirodan podzemni ambijent, u kojem su boravile duše poglavito umrlih vojnika, plaćenika, raznih avanturista i njima sličnih »ratnika« iz svih razdoblja naše povijesti, a koji su poglavito ubijali i lovili iz čistog zadovoljstva.

Odjednom, ispred nje se stvori mala kolona turskih janjičara. Dok su ostali ignorirali njezinu nazočnost, njihovom se vodi Katarinina nazočnost pričinila sumnjivom. Zastao je ispred nje i zagledao se u njezinu dugu svilenu spavaćicu, koja ga je valjda podsjećala na plašt neke dame. A bjelodano mu se nije dopadao niti njezin veliki zlatni križ, koji je nosila oko vrata. Ovdje odmah treba napomenuti, da se Katarina uvijek pojavljuje na »onoj strani«, točno onako odjevena u onom u čemu je te noći legla! - Tko si ti i što radiš ovdje? - zapita janjičar prirođenim glasom despota kojem su dana sva prava.

Katarina odluči šutjeti i vidjeti što će se dogoditi. U stvari je znala, što onaj namjerava, jer je naučila da »u mislima« preduhitri događaje. Pošto je sačekao, Turčin podigne još krvlju umrljanu sablju i počne »sjeći« ženu ispred sebe. Zamahnuo je nekoliko puta u visini njezinog vrata, pa još nekoliko puta sa druge strane, ali oštrica je »prolazila« kroz njezino tijelo. Dok mu se ona nadmoćno smiješila, janjičar spusti sablju u koju se razrogačeno zagleda.

- Ti mene ne možeš ubiti - pojašnjavala mu je Katarina smirenim glasom.
- Ti više nikada nećeš moći nikoga ubiti! Zar još nisi shvatio da ste ti i tvoji
prijatelji već stoljećima mrtvi!

Turčin ju je zapanjeno saslušao, napokon shvativši kako sa njim nešto nije u redu. Ustuknuo je nekoliko koraka, promatrajući je širom otvorenih očiju. On na kraju odbaci svoju krvavu sablju. Katarina ga ostavi i krene u suprotnom smjeru da bolje razgleda čudnu okolicu. Zaključila je da se ovdje nalaze poglavito pokojnici turskog podrijetla iz davne prošlosti. Nalazila se u središtu nekog vojnog tabora. To joj postane još jasnije kada se našla ispred masivnih drvenih vrata, koja su vodila u Pašin dvor! Osjetila je da slobodno može ući, jer su joj sada »onostrana« osjetila radila mnogo preciznije. A
privuklo ju je i nečije tiho plakanje iza visoke drvene ograde. Osjetila je da je nekome potrebna.


Ubrzo se našla u jednoj maloj pećini, nešto raskošnije namještenoj. Na tlu pokrivenom bogatim tepisima, sjedila je mlada djevojka duge plave kose, bjelodano jedna od Pašinih robinja. Po njezinom izgledu, Katarina osjeti da je bila dovedena iz nekog istočnog kraja ondašnje porobljene Europe. Primijetivši nepoznatu ženu pokraj sebe, djevojka podigne svoje uplakane oči.

Katarina ju je upitala zašto plače. Djevojka je odgovorila da je tužna jer ju je aga ostavio ovdje prije mnogo vremena, a van ne smije zbog vojske koja ju stalno čuva.  Katarina baci pogled na drugi dio pećine, gdje je ugledala Agu koji je sjedio na nekakvom improviziranom »prijestolju« prekrivenim krznima i tepisima, dok se okolo motalo desetak slugu i vojnika. Katarina se morala nasmijati. Shvatila je da Aga zna što se sa njim i ostalima dogodilo, ali im ne govori! Svi su bjelodano bili pobijeni tijekom nekakve krvave bitke, nakon čega su se našli u »nižim slojevima svijesti«! Prirodno je da su Agu okruživale poglavito ubojice, pljačkaši i slični tipovi bez svijesti. Agina neprirodna i
drska želja da i »na onom svijetu« ostane Aga, dovodila je Katarinu do očajanja.

Ona je rekla nesretnoj djevojci da je ona ustvari svo vrijeme bila slobodna, da su oni svi mrtvi, da ih je neprijateljska vojska poubijala. Tada se i djevojka sjetila da je mrtva i što se dogodilo te noći kada su ubijeni. Upitala je Katarinu što da radi. Katarina joj je rekla da jednostavno prođe kroz ona vrata i nastavi hodati moleći se u sebi. Netko će ju već čuti krenuti joj u susret. Odvest će ju zauvijek iz ovog ružnog svijeta, kojemu nikada nije ni pripadala. Samo treba proći kroz vrata, zaklopiti oči i moliti za pomoć.

Lijepa robinja je bila presretna. Odmah je postupila po njezinim savjetima. Prije no što će i sama napustiti pećinu, Katarina se okrene u smjeru Aginog prijestolja. Gledao ju je bez riječi, izgubljenim pogledom i činilo se, posuđenim.

Jednom drugom prilikom Katarina se našla na dnu Atlantskog oceana! Vidjela je olupinu ogromnog broda i u jednom od brojnih salona zatekla grupu mladih djevojaka, vjerojatno starijih učenica neke škole ili koledža. Po njihovim je haljinama mogla zaključiti, da su umrle negdje oko 1930.

Katarina ih je pozdravila i pitala ih što rade. Djevojke su odgovorile da se dosađuju. Katarina je upitala što se dogodilo ostalim putnicima. Rekle su da je sinoć došlo do strašne oluje a kada su se ujutro probudile na brodu nisu našle nikoga živoga.  Katarina im je rekla da tu i nema nikoga živog te da su i one mrtve. Utopile su se u snu, a to su njihova duhovna tijela.  Djevojke su se zapitale tko je onda ona. Katarina im je rekla da ih je ona došla izbaviti odavde.

Djevojke su bez riječi poslušale i pošle za Katarinom, koja ih izvede na samu površinu mirnog mora. Niti traga od oluje, a na plavom nebu niti oblačka. Katarina odjednom ugleda na obzoru otok sa bujnom njegovanom vegetacijom. Djevojke su kao opčinjene piljile u tu rajsku okolicu iznad koje se uzdizao visoki bijeli grad, sličan onome, koji je Katarina već jednom vidjela.

Rekla im je da idu u smjeru kopna, da će tamo naći divna polja posuta cvijećem, a u onom gradu mnogo knjiga i neviđenih umjetničkih ljepota. I nikad više im neće biti dosadno.  Uto se na obzoru ukazaše neke prilike, koje su im dolazile u susret. To su bili njihove obitelji i bliski prijatelji.  Djevojke su sa zahvalnošću gledale u Katarinu, pa se bez riječi upute »koračajući« po samoj površini vode, kao da je u pitanju neko čvrsto tlo!
Katarina se prisjeća da je prizor bio fantastičan, jer su se i grad i otok i djevojačka vitka tijela odražavala na glatkoj površini vode, kao u nekakvom ogromnom zrcalu!

Katarina je još mnogo puta »silazila dolje« kako bi pomogla izgubljenim dušama. Kasnije, više nije putovala samo po »sadašnjosti«, već je počela posjećivati i »prošlost i budućnost«! Tako je bila nazočna krunidbi jednog francuskog kralja, koji je došao na vlast - nezakonito! Bilo joj je dozvoljeno da prati cijeli tijek spletki, dogovaranja, ubijanja i ostalih političkih makinacija, kojima su se naši preci služili u svojoj bolesnoj želji za zemaljskom vlašću i materijalnim bogatstvima.

Katarina je još nekoliko puta zavirila i u našu ne baš ružičastu budućnost! Vidjela je scene, koje svjedoče o »smrtnoj opasnosti« naše civilizacije nad koju se sve više naginje avet nuklearnog uništenja, ali do šireg, odnosno, globalnog sukoba neće doći. Doći će do nečeg drugog! Na žalost, moram se ponovno pokoriti striktnom zahtjevu da o tim pojedinostima ne pišem. Ipak, pošto sam izvršio pomnjivu usporedbu onoga što je ona vidjela, sa onima što su stari proroci vidjeli, čini se da je njezina verzija predstojećih događaja najtočnija i najvjerojatnija.

Tijekom svojih brojnih »izleta« u paralelni svijet, Katarina je nailazila i na veoma opasne situacije. Tako se jedne noći našla u podzemnim dubinama, medu čudnom grupom odraslih ljudi i žena. Svi su mirno sjedili u nekom vozilu spremni za polazak. Upitala je jednog čovjeka kuda idu svi ti ljudi, čovjek joj je odgovorio da idu vidjeti vraga. Pitala ga je jel može i ona sa njima, čovjek joj odgovori potvrdu i pruži ruku.

Posjedali su tako i oni medu ostale i čudno vozilo pojuri strelovitom brzinom nadolje. Ali što su više silazili, to se okolica sve više mijenjala u negativnom smislu. Počela ih je obavijati sve veća tama, a sa tom teškom tamom naišli su strah i sumnja. Katarina se sada sve više brinula za rezultat ove neugodne ekspedicije, pa je zapitala sa strepnjom onoga pokraj sebe što ako se više ne budu mogli vratiti. Čovjek je izrazio svoju bojazan da je i to moguće.

Zanimljivo je ovdje napomenuti, da se tu radilo u nekakvoj čudnoj vrsti »psihološkog vozila«. Nije to bio podzemni vlak ili tome slično, već nekakva »zamišljena« sjedala poredana u više redova, sličnih onima u zrakoplovu. Bez zidova, krova ili prozora. Pa ipak, svi su mirno sjedili i nekuda bjesomučno jurili...

Katarina je počela moliti Boga da joj oprosti, da tek sada vidi da nije smjela poći s ovim ljudima, da se ne želi sresti s vragom te da je to bila glupa ideja. Čini se da je njezino panično prizivanje u pomoć netko spremno čekao, jer je ovo „ljudsko vozilo“ počelo naglo usporavati. Jasno je čula, kako se onaj koji ih je predvodio sa nekime prepire. Neki zvonki ženski glas je govorio da su se zaustavili jer između vas ima jedna osoba koja ne želi ići dalje.

Duž ovog ljudskog »vlaka« naišle su ubrzo tri »anđeoski« lijepe djevojke u bijelim kratkim haljinama, koje su Katarinu podsjetile na našu »mini« modu. Oko struka su imale zlatne i srebrne pojaseve, očite oznake »položaja« i pripadnosti određenoj skupini! Zastale su i zagledale se u uplašenu ženu. Katarina je skočila sa svog sjedišta i stigla pokraj njih. Sišao je i onaj čovjek sa kojim se popela, ali on je i dalje samo mirno stajao i šutio. Prekasno je shvatila da je počinila pogrešku, ne želi ići dalje sa ovim ljudima. Jedna od djevojaka joj se nasmiješila i rekla da se može mirno vratiti natrag.  Zabrinutim pogledom je ispratila „vlak“ koji je jurnuo dalje, te se okrenula svojim spasiteljicama i upitala ih kako će se vratiti natrag, nikada nije ovako daleko i duboko zalazila. Ona glavna joj je rekla da zažmiri i tri puta se okrene oko sebe.

Katarina učini ovo odmah, u silnoj želji da što prije pobjegne sa ovog krajnje »pogrešnog mjesta«. Odmah se trgnula iz dubokog sna i uspravila na svom krevetu, pipajući se rukama!

Ali ovime se nisu završila njezina putovanja u niže sfere. Još je nekoliko puta »silazila« na dolje, susretala mnoge osobe iz naše davne prošlosti ili razgovarala sa njima. Neki od tih nekadašnjih vladara, generala, ili diktatora shvatili su počinjene greške i o njima joj pričali. Drugi, poput Hitlera, i tamo još uvijek drže govore ili pripremaju svoje zle pomoćnike u »vječne ratove« kojima nikada nema kraja! Ovi se zli dusi, nalaze u čistilištu iz kojeg ih ništa više ne može spasiti! Katarina smatra, da će ove nesretnike negdje u budućnosti zauvijek progutati tama i ništavilo njihovih vlastitih duša. Ona tvrdi, da su ove izgubljene duše, već sada, u stvari, u stanju duhovnog »raspadanja«.
Na njezino pitanje zašto se ne spašavaju, neki su samo tužno odmahivali glavama, jer više nemaju vremena da »vrate« Bogu pobijene živote. Neki od njih su joj pričali, kako su svojom rukom posjekli više od dvije tisuće ljudi! A takav zločin iziskuje dvije tisuće reinkarnacija, odnosno razdoblje od šezdeset tisuća godina - najmanje!

Pokraj ove većine »depresivnih« izleta na onu stranu, Katarina je imala i veselih doživljaja. Tako se jedne noći našla medu skupinom pokojnika iz balkanskih krajeva. Po njihovim narodnim nošnjama i opancima, zaključila je da su ili iz južne Srbije ili iz Makedonije. Bilo ih je desetak u grupi, a čekali su nešto pokraj uskog puta. Sa njima je bila i jedna mlada žena tridesetih godina, građanski odjevena i veoma lijepa. Katarinu je odmah podsjetila na neku filmsku glumicu. Kada je stari autobus konačno stigao, postalo je jasno, da je mlada žena njihov vodič na onoj strani. Počela ih je raspoređivati i nešto im pojašnjavati. Kada su svi ušli, pošla je i Katarina da vidi gdje ih odvoze. Međutim, oni iz autobusa su znali, da ona nije »mrtva«, pa su je počeli gurati van. Medu njima se nalazio i jedan visoki mladić u narodnoj nošnji, koji je bio sahranjen sa velikom trubom, njegovim za života omiljenim instrumentom. Počeo je udarati trubom Katarinu po rukama, kako bi ona sišla sa vrata za koja se držala. Na kraju je morala sići, tužno ih promatrajući. Ukorila ih je jer je bila nezadovoljan njihovim ružnim ponašanjem. Upitala se da li će ostati tako bezobrazni i na onom svijetu.

Prišla joj je jedna mlada žena, njihov vodič, te joj rekla da se ne ljuti na njih, oni vide da je ona još uvijek vezana za svoje materijalno tijelo, pa su se uplašili i da oni nisu zli.  Zato je i došla po njih kako bi ih odvela na sabirno mjesto. Katarina se tu bolje zagledala u svoju sugovornicu. Gdje li ju je to već jednom vidjela, razmišljala je. Žena je imala dugačku pepeljastu plavu kosu savijenu u urednu pundžu, kremastu bluzu i svijetloplavu suknju.

Žena je vidjela da ju Katarina ne poznaje. Rekla joj je da ona njena nekadašnja svekrva. Katarina nije mogla vjerovati. Ona je umrla u 67. godini života. Svekrva joj je rekla da se ovdje svi vraćaju u tridesetu godinu, a djeca rastu dok ne napune tridesetu. Žena uđe u autobus, a Katarina je ostala van autobusa potpuno iznenađena.

Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

MARIJA KOUDELA: Avalonsko društvo

MARIJA KOUDELA: Avalonsko društvo

Opatija i samostan u engleskom gradiću Glastonburyju zacijelo predstavljaju jedno od najstarijih svetih mjesta u Engleskoj, a istovremeno i najzanimljivijih.

Komentari(1) Klikova:6935

Više...
MARIJA KOUDELA: Postoje li vile?

MARIJA KOUDELA: Postoje li vile?

Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. U jednima se smatraju dobrodušnima, dok se u drugim govore o opakim stvorenjima koja vole podvaljivat ljudima.

Budi prvi i komentiraj! Klikova:11483

Više...
MARIJA KOUDELA: Zombiji

MARIJA KOUDELA: Zombiji

Prema knjizi Alfreda Metrauxa „Voodoo“ zombiji su „ljudi čija je smrt uredno zabilježena, a pokop mogu potvrditi očevici, koji, međutim, nakon nekoliko godina bivaju pronađeni… u stanju koje graniči s...

Komentari(1) Klikova:12760

Više...
MARIJA KOUDELA: Anđeli i demoni

MARIJA KOUDELA: Anđeli i demoni

Jedna moja prijateljica preporučila mi je da pogledam seriju Supernatural. Sam naziv mi je bio zanimljiv, pa sam odlučila seriju pogledati. Kako su epizode odmicale, ja sam ostala sve više...

Komentari(8) Klikova:14771

Više...
MARIJA KOUDELA: Incident na Dyatlovom prijelazu

MARIJA KOUDELA: Incident na Dyatlovom prijelazu

Grupa mladih skijaša krenula je početkom veljače 1959. godine na planinu Kholat syakhl na sjevernom dijelu uralskog lanca. Kholat Syakhl na jeziku Mansi naroda znači „Planina smrti“.

Komentari(1) Klikova:9880

Više...
Djevojka s mosta

Djevojka s mosta

  Ovi duhovi su duhovi ljudi koji proganjaju mnoge ceste. Postoje izvješća o viđanjima ovih duhova u automobilima ili drugim prijevoznim sredstvima. Proganjaju određenu lokaciju i vrstu prijevoza koja ja povezana...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:7500

Više...
Jack Berry

Jack Berry

Jack Berry živio je u Sacramentu i bio je vrstan radio mehaničar na mjesnoj postaji. Također je volio kockati osobito na konjskim trkama.

Komentari(2) Klikova:6613

Više...
Tragom Svetog Brandona

Tragom Svetog Brandona

  Irske pomorske tradicije jedne su od najstarijih u Europi. Irski kralj Nial u 4. stoljeću stare ere, slao je svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U srednjem su stoljeću...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:6212

Više...
Povratak iz smrti

Povratak iz smrti

  Velika mračna praznina, a onda odjednom predivno svjetlo na kraju tunela i osjećaj neopisivog blagostanja je osjećaj kojim ljudi opisuju povratak iz smrti. Prema jednom istraživanju 20% ljudi doživi jedno...

Komentari(7) Klikova:24425

Više...
Faraonsko prokletstvo

Faraonsko prokletstvo

  Otvaranje Tutankamonove grobnice arheolozima nije donio baš previše dobroga. Do 1929. godine, u samo šest godina, 22 ljudi koji su radili na otvaranju grobnice prijevremeno su umrli.

Komentari(1) Klikova:9559

Više...
Egipatski hramovi

Egipatski hramovi

  Egipatski hramovi bili su posvećeni kultu umrlog kralja, a napravljeni su uglavnom u doba Srednjeg i Novog carstva. Kraljevi su podizali hramove u znak zahvalnosti bogovima za njihovu milost.

Komentari(2) Klikova:12102

Više...
Čovjek iz prošlosti

Čovjek iz prošlosti

  U odjeljku prvog razreda znamenitog ekspressa iz Londona za Glasgow sjedila su samo dva putnika, elegantni gospodin 40-ih godina i mlada djevojka. Gospodin je drijemao, a djevojka je čitala neku...

Komentari(4) Klikova:10264

Više...
Vještica Bellovih

Vještica Bellovih

  Početkom 19. stoljeća John Bell je kupio kuću i imanje i tu se preselio sa svojom obitelji. Dok je jednog dana obilazio svoje nasade kukuruza uočio je jednu vrlo čudnu...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:8569

Više...
Mothman - Zagonetka Point Pleasanta

Mothman - Zagonetka Point Pleasanta

Čudni događaji započeli su 12. studenog 1966. u Zapadnoj Virginiji. Petoro ljudi bilo je na lokalnom groblju toga dana,pripremajući grobnicu za pokop,kad se nešto što je izgledalo kao "smeđe čovjekoliko...

Komentari(4) Klikova:13720

Više...
Prijevara zvana Apollo

Prijevara zvana Apollo

20. srpnja 1969. godine Neil Armstrong je položio lijevu nogu na mjesečevu prašinu i postao prvi čovjek koji je kročio Mjesecom. No, ako je istraživač Bill Kaysing posložio sve kockice...

Komentari(2) Klikova:12851

Više...
Rešetka Zemlje

Rešetka Zemlje

Vibrirajuća energija etera koja oblikuje atom iz trenutka u trenutak, oblikuje isto tako i planete, zvijezde i ostatak svemira. Polja Platoničke energije na kvantnoj razini bi se stoga trebala također...

Komentari(1) Klikova:12101

Više...
Slučaj Amityville

Slučaj Amityville

Na području današnjeg Amityvilla nekoć je obitavalo indijansko pleme Shinnecocks. Kad su bijelci stigli, Indijanci su bili ugnjetavani kako god su se bijelci sjetili, te su ih htjeli preobratiti na...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:15699

Više...
Vantjelesni izleti

Vantjelesni izleti

Katarina, rođena je u jednom selu nedaleko Ludbrega. Još dok je bila mala, roditelji su joj se preselili u Ludbreg, gdje joj je otac mehaničar otvorio radionicu. Katarina je u...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:11249

Više...
Baner
Baner
Baner

Kolumnisti

Popularno

Novosti

Kolumne



Partneri

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno