4Dportal

Znate onaj stari vic kad Muju pitaju bi li se radije rodio bez sreće ili bez one stvari. „Bez one stvari“, odgovara on bez razmišljanja, „jer ako imaš sreće, i ona stvar će ti izrasti.“ Mujo je u pravu. Ponekad su okolnosti doista stvar sreće, bar tako izgleda. Ali ipak, važnije od toga jest činjenica da je Mujo imao neki izbor. Doduše, dosta sličan izborima kakvi se nama nude u najnovije vrijeme – želite li da vam bude loše ili slabo? Želite li bankrotirati zbog kredita ili zbog režija? Želite li slomiti lijevu ili desnu nogu?

BLOG KREŠIMIRA MIŠAKA:

KUPI KNJIGU

Naravno, život bez sreće stvarno nema smisla. A doista postoje takvi nekakvi srećkovići koji i kroz najkritičnija vremena nekako prođu neozlijeđeni. Recimo, kad gledam silne dokumentarce o Drugom svjetskom ratu kojima me kablovska telezija zasipa, često se pitam kako li je bilo živjeti u to doba u Švicarskoj ili Španjolskoj. Sasvim fino. S druge strane, izgleda da svatko – netko prije, a netko kasnije – dobije svoju porciju nereda i rata, Iluminati su po tom pitanju pošteni i nikoga ne zaboravljaju. Dakle, sve ispada samo stvar timinga.

Ali što je s izborom? Ima li ga, ili čovjek doista, dok je na ovoj Zemljici, mora gutati sve što mu se servira i kako mu se servira? U knjizi “Korporatizam” Jeffrey Grupp je na zanimljiv način komentirao općeprihvaćen mit korporatizma i neoliberalizma, onaj da potrošač izborom toga što će kupiti nadzire korporacije. Zapravo, kao svi mitovi, i ovaj postaje lomljiv i krhak poput leda na potoku u proljeće, čim malo razmisliš o njemu (zato je korporatistima toliko stalo da ne mislimo, jer su navodno pametniji od nas već o svemu promislili pa se mi ne moramo mučiti i još jednom raditi isti posao, dovoljno je da uživamo u plodovima njihova razmišljanja). Dakle, ima li taj Gruppov potrošač pravoga izbora? Može li on, prilikom, primjerice, kupovine automobila, upotrijebiti svoje pravo izbora? Može li kupiti električni automobil, automobil na vodu, automobil na neki free-energy pogon, automobil od konoplje (kakvi su, vjerovali vi to ili ne, bili automobili Ford-T) ili bilo kakvu drugu inačicu automobila osim metalnog, neekonomičnog i teškog gutača nafte? Može li uopće kupiti više automobil bez one silne nepotrebne elektronike (koja toliko košta kad se pokvari) – inteligentnih brisača koji se pale kad padne kiša i slično? Može li kupiti automobil bez ugrađenog mikročipa?

Ne može, što znači da nema izbora. Njegov izbor je ograničen na mršave varijacije dizajna i boje i to je sve.

Neimanje izbora pogotovo je vidljivo kad je riječ o medijima. Često puta, dok se vozim u svom automobilu, koji je nalik svim drugim automobila jer sam u nedostatku izbora morao kupiti baš takvoga, ‘šaltam’ radio-stanice u potrazi za nekom glazbom koja bi mi odgovarala. I često puta ugasim radio bez odluke. Možda sam ponekad prezasićen glazbom ili bukom općenito, ali sva ta glazba na svih tih dvadesetak stanica je zapravo ista i tako uniformna. Naizgled se razlikuje od pjesme do pjesme, to da, ali samo naizgled. Bubanj uvijek udara na dva, nakon osam taktova strofe ide osam taktova refrena, s tipovima vokala kakve smo već čuli već sto puta, s uobičajenim vrstama produkcije i sličnim zvukovima gitara, predvidljivo do boli; osim rijetkih iznimaka, nijedna od tih pjesama nije prebrza, prebučna, prečudna, prebogata – sve je to jedna velika zvučna uravnilovka. Carstvo dosade. Zbog kojeg često pomislim kako se glazba iscrpila i obuzme me neka praznina.

Ali naravno, to nije tako, to je samo privid, jer postoji tisuću načina kako glazba može zvučati, tisuću mogućnosti, od instrumentalnih finesa, miksa, ritma, aranžmana, harmonija, melodije. Samo, korporatisti nas ne žele time uznemiravati. Žele nam olakšati život, da se ne moramo mučiti s izborima i pitanjima poput „tko sam ja“ ili „kakvu glazbu volim“. Možda bismo shvatili da nismo samo ono što nam piše u radnoj knjižnici ili domovnici.

Naš život u tom smislu doista postaje sve lakši, nema muke donošenja odluka; jer kad smo već kod automobila, sad sam se sjetio prijatelja koji ima jedan od onih strašno pametnih automobila koji, osim što svi od reda imaju ugrađene mikročipove, još prepoznaju sve vremenske uvjete i prilagođavaju im se. Ako treba, i bez vaše volje. Tako je on zastao s autom u Gorskom kotaru i više ga nije mogao upaliti. S autom je bilo sve redu, dapače, funkcionirao je besprijekorno, te je baš zbog toga sam zaključio da uvjet na cesti nisu pogodni za vožnju. Drugim riječima, auto je donio izbor, a ne vozač. Vozač je birao jedino koju će ‘šlep-službu’ pozvati da odveze njegov potpuno sigurni automobil na neko mjesto gdje će se možda predomisliti i dopustiti da ga se vozi.

I onda, ima li izbora? Nedavno sam u novinama čitao tekst o roditeljima koji ne žele podvrguti svoju djecu obaveznom cijepljenju jer su već imala teške posljedice od prethodnih obaveznih cjepiva. Zakon kaže da zapravo nemaš izbora. Svako dijete mora u žilu primiti svoju porciju otrova, pod isprikom da će se tako spriječiti epidemije, koju su zapravo nestale davno prije nego što je obavezno cijepljenje uvedeno. Ali zato je živa iz cjepiva, kako to uvjerljivo dokazuje profesor Jeffrey Grupp u knjizi Korporatizam, stvorila epidemiju autizma pa danas jedno od 160 000 djece boluje od autizma dok pedesetih godina 20. stoljeća, prije uvođenja cjepiva, autizma među djecom skoro da nije bilo. Ima on i drugih dokaza, ali nemamo izbora čak ni po pitanju kojeg stručnjaka pitati o sigurnosti cjepiva, jer su jedini „kompetentni“ stručnjaci oni isti koji bez puno razmišljanja prihvaćaju sve mitove o korisnosti i uspješnosti cjepiva.

Slično po pitanju izbora zbiva se s mnogim neophodnim stvarima. U Americi ljudi nemaju izbora nego moraju biti vodu s fluorom, kod nas donedavno ljudi nisu imali izbora (osim u par specijaliziranih dućana s isto tako specijaliziranim cijenama) između toga hoće li kupovati organski (bar u nekom stupnju, jer što ‘organski’ raznim ljudima znači razne stvari) uzgojenu hranu ili onu umrtvljenu, prekomjerno obrađenu, špricanu i industrijaliziranu. Prije neki dan na televiziji je bio neki dokumentarac o organskom uzgoju u Austriji i pružao je nade za optimizam, jer je organska proizvodnja hrane u porastu, njome se bave tisuće proizvođača udruženih u udruge koje zajednički nastupaju prema velikim trgovačkim lancima te su konačno, zahvaljujući masovnosti, u stanju približiti se niskim cijenama proizvođača neorganske hrane. To već nalikuje nekom izboru. Barem se nadam, jer ne postoji više ništa na ovom bijelom svijetu u što ne sumnjam.

Nepostojanje izbora svakako je najvidljivije u politici. Ima li netko tko već nije zamoren tom neprestanom igrom u kojoj se, prilikom bilo kakvih demonstracija protiv stranke koja je na vlasti, na njih lešinarski prikopča ona druga stranka. Kad dođe na vlast, ponavlja se isti scenarij. Stranke su zamijenile mjesta, jedino su ljudi još uvijek u sredini. Ali mora se pošteno reći – na izborima ljudi imaju izbor. Ali on se ne sastoji u tome koga će zaokružiti na izbornim listama, jer se na svima njima nalazi jedna ista velika stranka koja je samo naizgled višestranačje. Oko svih značajnih stvari sve se stranke slažu, a svoju „različitost“ ispoljavaju raspravljajući o krajnje marginalnim stvarima.

Ne, pravi izbor sastoji se u tome hoćete li izaći na biralište i svojim glasom za bilo koga poduprijeti tu jedostranačku globalnu državu ili ćete bojkotirati izbore. Ne bojte se, nemate što izgubiti, oni koji vas uoči svakih izbora plaše tezama da ne smijete biti pasivni (jer neizlaskom navodno omogućavate da oni ‘napaljeniji’ i primitivniji od vas dominiraju izborima i određuju tko će četiri godine obnašati vlast u državi) samo malo previše čitaju pamflete koji se nazivaju novinama. Nema tu nikakvog izbora, tko god bude izabran, vama se piše ono što je za vas napisano u globalnom planu, sa srećom ili bez nje (sreća svakako može pomoći). Pogledajte sve ove ljude na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi, a prije toga u istočnoj Europi, koji su se našli u demonstracijama protiv tiranskih režima koje su desetljećima podržavale iluminatske skupine. Sada su te skupine odlučile maknuti jedne marionete u tim zemljama i instalirati druge. Izbor se i dalje ne naslućuje niti na horizontu.

I onda, kad se nađemo zahvaćeni vrtlogom onoga to zovemo povijesnim događajima, ali zapravo je to vrtlog isceniranih i izmanipuliranih situacija, imamo li izbora? Možemo li se, kao u Zvjezdanim stazama, teleportirati negdje drugdje?

Nemam pojma. Volio bih da mogu dati neki umni zaključak, misao koja bi, ako ništa drugo, barem dobro izgledala na papiru ili dobro zvučala ako bi je se uglazbilo. Znam iz iskustava (svog i tuđih) koliko je lako teoretizirati, a koliko je teško zadržati unutarnju stabilnost i optmizam kad sa svih stana pritisnu okolnosti koje nazivamo „svakodnevicom“. One, prije svega materijalne okolnosti, jer s uglavnom radi o tome da smo nekome nešto dužni ili netko smatra da smo mu dužni (recimo, država), a ima i smišljene načine kako naplatiti to što smo joj navodno dužni; ili nekoga možda zdravlje ne služi najbolje ili ima ovisnika u obitelji ili tko zna što još s bogatog repertoara situacija koje se ljudima zbivaju, a oko kojih navodno nemaju izbora.

Ali zapravo, kao i obično, bar jedna ključna prepreka (za koju uopće ne treba visoki štap da bi je se preskočilo) je uvjerenje. Masovna hipnoza u vidu prihvaćanja da se zbivanja u svijetu zbivaju onako kako su predstavljena u novinama trenutno vas lišava mogućnosti izbora. Jer korporatisti teže totalitarizmu, a totalitarizam podrazumijeva i vladavinu nad mislima ljudi.

Pa sto mu gromova, tu valjda imamo izbora, valjda možemo koji put i sami odlučiti u kojem ćemo smjeru usmjeriti naše misli? Provjerio sam, novine se odlično mogu upotrijebiti i mačkama za pišanje, nije uopće nužno da ih se čita. Znači, već mogu sam izabrati bar to – za što ću ih upotrijebiti. Nije puno, ali za početak dovoljno

Pa onda, ima li izbora?

Ima!

Dokle god se glava na ramenima klima.
(Da iskoristim svoje prava izbora da se u tekstu nađe i poneka rima.)

Čitamo se!