Croatian English French German Italian Russian Spanish Swedish

4Dportal.com Facebook Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

A+ R A-

Drevni granitni diskovi s Bayan Kara Ula

5836


 

Jedno od najvećih i zasigurno najuvjerljivijih arheoloških otkrića, koje snažno podupire hipotezu o paleokontaktima, zbilo se krajem 30-tih godina XX. stoljeća, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u vrletnom planinskom kompleksu Bayan Kara Ula koji se proteže u graničnom području sjeveroistočnog Tibeta i kineske provincije Quinghai.

 



To je prostrano, teško pristupačno, zabačeno i veoma rijetko naseljeno područje površine stotinjak tisuća kvadratnih kilometara. Ispresijecano je brojnim dugačkim planinskim lancima čiji najviši vrhovi dosežu nekoliko tisuća metara.

Tamo je sredinom 1937. godine tim kineskih arheologa, predvođen profesorom ChiPu-Teiom s pekinškog sveučilišta, izvodio detaljan rutinski pregled međusobno povezanog spleta mnogobrojnih planinskih špilja koje su zadirale duboko u stjenovit planinski masiv. U nekima od njih stijene su bile mjestimično ravne i ocakljene, što upućuje da su one vjerojatno bile izdubljene, ili finalizirane, nekom nepoznatom tehnologijom uz vrlo visoku temperaturu koja može rastopiti tvrdu planinsku stijenu. Te artificijelne špilje sličile su izgledom tunelima i prostranim podzemnim skladištima. Sudeći po nađenim ostacima i nekoliko špiljskih groblja u njihovoj dubini arheolozi su zaključili da su nekoć davno bile nastanjene.


Osnovni zadatak arheološkog istraživanja tog visoko smještenog i teško dostupnog spleta dubokih planinskih špilja bio je iskapanje malenih drevnih grobova koji su prethodno u njima bili otkriveni. U tim pretpovijesnim pećinskim grobovima, poredanim u pravilne nizove, nalazili su se neobično maleni sasušeni leševi i kosturi nekih žutoputih čovjekolikih bića neprirodno vretenasta tijela s neproporcionalno velikim i prerazvijenim trokutolikim lubanjama te izrazito plavim očima. Iskopano je 120 manje ili više uščuvanih leševa tih malenih bića odbojna izgleda i nepoznata podrijetla. Njihova prosječna tjelesna visina iznosila je svega 130 cm, dok im je opseg lubanje u odnosu na skromnu razvijenost i veličinu tijela bio neobično velik – iznosio je čak do 55 cm. Te neproporcionalno velike trokutolike lubanje u odnosu na slabašna tijela veoma su zbunjivale istraživače.

Sasušeni leševi žutoputih Dropa, pretpovijesnih inteligentnih došljaka iz svemira

Prilikom iskapanja tih prastarih špiljskih grobova i razgledavanja malenih kostura neobičnih proporcija jedan član istraživačkog tima se, u polumraku, spotaknuo na oveći napola zakopan poveći pločasti komad kamena koji je virio iz pijeska. Kad ga je otkopao, izvadio, očistio od pijeska i prašine te pažljivije razgledao odmah je uočio da to nije nepravilan plosnati komad prirodno odlomljene granitne stijene već neki neobičan i brižljivo izrađen pločasti artefakt kružnog oblika i zasigurno velike starosti. Bio je to posve pravilno okrugao ravan plosnati zagasitosivi granitni disk promjera 46 cm i debljine 2 cm s precizno izrađenom kružnom rupom promjera 4 cm u njegovom središtu.

Pažljivim razgledavanjem njegove dobro uglačane površine kineski istraživači su odmah uočili da se na njoj, od središnje rupe prema obodu diska, u obliku spirale, proteže gust i veoma sitan dvotračni brazdasti zapis na nepoznatom pismu. Nitko od članova tima nije ga mogao identificirati niti pročitati pa se, zbog prečih poslova na iskapanju špiljskih grobova, arheolozi više nisu njime bavili. Taj neobičan kameni disk je nakon preliminarnog pregleda odložen, označen na uobičajeni način, evidentiran te je, zajedno s ostalim arheološkim nalazima s tog veoma udaljenog egzotičnog planinskog lokaliteta, otpremljen u Peking na daljnja istraživanja.


Tijekom ljeta 1938. godine uslijedilo je naknadno temeljito pregledavanje te nastavak arheoloških iskapanja u teško dostupnom špiljskom spletu Bayan Kara Ula. Tada je otkriveno još 715 takvih precizno izrađenih kamenih diskova s manje ili više oštećenim spiralnim brazdastim zapisom. Svi su oni također označeni, evidentirani te otpremljeni u Peking. Ta velika zbirka od 716 neobičnih kamenih diskova iz pretpovijesnog doba je, s izuzetkom njih nekoliko naknadno poslanih na složena laboratorijska ispitivanja u Moskvu,vjerojatno sve do danas pohranjena daleko od očiju javnosti u bogatoj te istraživačima nedostupnoj kolekciji znanstveno nerazjašnjivih i neklasificiranih arheoloških nalaza pekinške Akademije za pretpovijest.

Tijekom tih arheoloških iskapanja u tim špiljama otkriveni su na njihovim stijenama,na nekoliko mjesta, dobro uščuvani grubo ugravirani crteži koji prikazuju izlazeće Sunce, Mjesec i Zemlju te neke neidentificirane zvijezde međusobno povezane crtama od gusto urezanih udubljenja veličine zrna graška. Na nekima od tih nezgrapnih drevnih pećinskih gravura prikazana su i čovjekolika bića niska rasta s oblim šljemom na glavi. Starost tih špiljskih gravura, masivnih kamenih diskova te malenih leševa izvađenih iz grobova procijenjena je na 10 ˗ 12 tisuća godina i nije sporna.

Tu neobičnu, krajnje zagonetnu i veoma uznemirujuću zbirku arheoloških nalaza nitko od kineskih znanstvenika nije mogao čak ni djelomično suvislo protumačiti. Ona je ozbiljno uzdrmala sve dotadašnje općeprihvaćene antropološke predodžbe i klasifikacije u svijetu znanosti. Relativno velike i široke lubanje nisu se, ni uz najbolju volju, mogle "nasaditi" na relativno niske ali prosječno 20-ak cm više i bolje razvijene kosture skladnih proporcija pripadnika tamošnjih primitivnih polušpiljskih plemena Dropa i Kama.

Jedan od granitnih diskova s Bayan Kara Ula koso položen na stolicu s naslonom i rukohvatima

Ta egzotična gorštačka plemena, čiji su pripadnici izrazito niska rasta, od pamtivijeka žive gotovo posve izolirano u pustom, zabačenom i veoma negostoljubivom području vrletnog Bayan Kara Ula. Još u vrijeme kada je profesor ChiPu-Tei tamo započeo arheološka istraživanja manji broj pripadnika tih autohtonih planinskih plemena živio je na tradicionalan način u malobrojnim zabačenim planinskim naseljima, a neki od njih i u lakše dostupnim špiljama.

Pretpostavka da bi nađeni vretenasti kosturi neproporcionalno velikih trokutolikih lubanja mogli potjecati od drevnih pripadnika primitivnih plemena Dropa ili Kama naprosto nije bila održiva. Kineskim arheolozima i antropolozima bilo je dobro poznato da su pripadnici tih malobrojnih, izoliranih i nekomunikativnih gorštačkih plemena, koji od pamtivijeka obitavaju u tamošnjim surovim klimatskim uvjetima, bili neobična izgleda, izrazito niska rasta i slabašna tijela, ali skladnih proporcija. Oni nisu imali ni približno tako velike glave kao zagonetni maleni kosturi izvađeni iz pretpovijesnih špiljskih grobova na Bayan Kara Ulu.

Prosječna visina pripadnika plemena Dropa i Kama iznosi, naime, oko 150 cm, dakle 20-ak cm više od visine neobično malih vretenastih kostura izvađenih iz drevnih špiljskih grobova s tamošnjih vrleti. Zanimljivo je da pripadnici tih dvaju egzotičnih planinskih plemena u tjelesnoj građi nemaju nikakve sličnosti s tipičnim Tibetancima, Kinezima i Mongolima koji su, u odnosu na njih, mnogo korpulentniji.

Bilo je više nego očito da neobični maleni kosturi velikih i širokih lubanjama nikako nisu mogli potjecati od pripadnika tih autohtonih planinskih plemena, već od nekih drugih, do tada znanstvenicima posve nepoznatih žutoputih čovjekolikih bića vretenasta tijela te izrazito velikih glava. U pokušaju da nekako razriješi tu tešku zagonetku, koja je gotovo tri godine morila kineske znanstvenike, profesor ChiPu-Tei je 1940. godine, na temelju mišljenja jednog od svojih asistenata, ishitreno pretpostavio da ti maleni kosturi potječu od neke nepoznate davno izumrle vrste planinskih gorila.

Tu na prečac postavljenu i nedovoljno promišljenu hipotezu profesora Chi Pu-Teija kineski su znanstvenici odmah kategorički odbacili i ismijali jer je bila u potpunoj suprotnosti s notornom činjenicom da niti jedna poznata vrsta gorila nikada nije sahranjivala uginule članove svoga čopora. Običaj sahranjivanja mrtvih, a posebice sahranjivanje u tipizirane, pravilno poredane grobove, svojstven je samo koliko-toliko civiliziranim (pra)ljudskim zajednicama, a nikako posve nehominiziranimgorilama.

Time je čitavo dotadašnje mukotrpno istraživanje tih neobičnih skeleta i ništa manje zagonetne kolekcije drevnih kamenih diskova dospjelo u slijepu ulicu. Ubrzo zatim svi sporni nalazi i izvještaji bili su pohranjeni u veliku arheološku zbirku i arhivu znanstveno nerazjašnjivih antropološko-arheoloških nalaza. Oni su tamo, na opće zadovoljstvo mnogih uznemirenih znanstvenika glavne struje, koji ih nikako nisu mogli protumačiti i uklopiti u svoje unaprijed složene "neupitne" sheme, ubrzo pali u zaborav.

Jadeitni diskovi izrađivani su po uzoru na originalne granitne diskove i korišteni su kao relikvija prilikom religijskih obreda

No, unatoč tome, ti neobični nalazi, a posebice krajnje zagonetni masivni kameni diskovi s gustim spiralno raspoređenim brazdastim zapisima, punih 20-ak godina poticali su znatiželju većeg broja kineskih znanstvenika, a posebice filologa i lingvista koji su ih na sve moguće načine pokušavali odgonetnuti i pročitati. No njihovi dugogodišnji istraživački napori da iznađu ključ za dešifriranje zagonetnih sićušnih znakova, jasno vidljivih tek pomoću povećala, nisu urodili plodom.

Tek dva desetljeća kasnije to je uspjelo entuzijastičnom profesoru Tsum Um-Nuiju s pekinške Akademije za prapovijest. On je 1960. godine, nakon mukotrpnog dugogodišnjeg rada uz pomoć četvorice svojih suradnika i mnogih neuspjelih pokušaja, napokon uspio otkriti ključ za djelomično dešifriranje zagonetnih spiralno raspoređenih brazdastih zapisa ugraviranih na kamenim diskovima. Oni su, nakon više tisućljeća provedenih ispod naslaga pijeska i prašine mračnih i vlažnih planinskih špilja, napokon rječito "progovorili" te su ustrajnim kineskim istraživačima otkrili najvažnije dijelove dugo čuvane poruke.

U tim djelomično pročitanim zapisima sažeto je ispričana surova životna drama drevnih nebeskih mornara koja se odigrala prije 12-ak tisuća godina u divljim i negostoljubivim vrletima Bayan Kara Ula. U jednom od tih zapisa stoji da se veća skupina Dropa, kako sebe nazivaju ti inteligentni došljaci iz svemira, uputila u istraživačku misiju prema “trećem planetu” našeg planetskog sustava. Zbog kvara na njihovom“zračnom brodu” nisu mogli normalno sletjeti na predviđenom mjestu. Umjesto na planirano odredište njihov "zračni brod" se jedne noći, u dramatičnim okolnostima i uz ogromne napore posade, prisilno spustio u zabačenom i negostoljubivom području vrletnog Bayan Kara Ula.

Nije bilo načina niti materijalnih mogućnosti da se pri slijetanju teško oštećen "zračni brod" popravi i osposobi za let, a još manje da se izradi novi kojim bi se Dropi mogli vratiti na matični svemirski brod ili svoj daleki planet. Stoga nesretnim svemirskim došljacima, koji su preživjeli udes "zračnog broda", nije preostalo ništa drugo već da doživotno ostanu na Zemlji kojom je tada, prema službenim znanstvenim saznanjima i gledištima, još posvuda carevalo surovo kameno doba.

Prva strašna noć koju su došljaci proveli u krajnje surovom ambijentu Bayan Kara Ula opisana je na jednom od tih granitnih diskova ovako: "Dropi su se spustili iz oblaka svojim zračnim brodom. Prije nego što je izašlo sunce muškarci, žene i djeca naroda Kama bježali su i sakrivali su se deset puta u špilje. Tek tada su oni shvatili znakove i uvidjeli su da Dropi imaju miroljubive namjere."

Iz tog slobodno prevedenog i suvremeno stiliziranog egzotičnog (pra)drevnog zapisa očito je da su miroljubivi svemirski došljaci Dropi uporno pokušavali uspostaviti dobre odnose s tamošnjim poludivljim i neprijateljski raspoloženim pripadnicima planinskog plemena Kam koji su živjeli u obližnjim špiljama. Njihove miroljubive namjere, nažalost, prilično dugo nisu bile shvaćene. Primitivni i surovi domoroci su nesretne Drope, zbog njihova neobična i odbojna tjelesna izgleda, a možda i straha da će ubuduće s njima morati dijeliti vrlo oskudne uvjete života u veoma negostoljubivom planinskom kraju, isprva nemilice proganjali i ubijali poput životinja.

Svirepi progoni i bezdušno ubijanje miroljubivih Dropa potrajali su sve dok poludivlji pripadnici planinskog plemena Kam nisu napokon shvatili da ti maleni došljaci neobična izgleda, koji su se stjecajem nesretnih okolnosti iznenada pojavili u njihovu zabačenom i veoma siromašnom planinskom kraju, prema njima doista nemaju nikakvih neprijateljskih namjera. Tek tada su malobrojne Drope, koje su mukotrpno uspjeli preživjeti dugotrajan progon, napokon prihvatili u svoju sredinu. Tijekom vremena s njima su se vjerojatno biološki povezali i stopili. Njihovi zajednički potomci su tijekom brojnih naraštaja, kao autohtona te tisućljećima gotovo posve izolirana egzotična etnička zajednica Dropa, opstali u tom surovom i zabačenom planinskom ambijentusve do našeg doba.

Tijekom prvih desetljeća suživota s primitivnim domorocima Kamama Drope su svoje mrtve pokapali izdvojeno u malene pravilno poredane grobove na zasebnim grobljima lociranim na sigurnom u dubini razgranatog spleta obližnjih planinskih špilja. Prije nego su izumrli odlučili su na velikoj kolekciji precizno izrađenih granitnih diskova ostaviti zapisano opsežno svjedočanstvo o svome podrijetlu, misiji, udesu “zračnog broda” te tragičnom usudu u surovoj sredini mlađeg kamenog doba u koju su, na "trećem planetu", neočekivano zapali, za neke veoma daleke buduće naraštaje koji će gabiti kadri odgonetnuti i razumjeti.

Grub i djelomičan prijevod zapisa s kamenih diskova prvo je bio priopćen užem krugu uvaženih kineskih znanstvenika. No za njih je bio toliko zaprepašćujući i "nepravovjeran" da je pekinška Akademija za pretpovijest do daljnjega strogo zabranila profesoru Tsum Um-Nuiju i njegovim suradnicima objavljivanje rezultata tih dugogodišnjih istraživanja u znanstvenim časopisima i davanje o njima bilo kakvih usmenih priopćenja. Takva ograničenja se, naime, u svijetu znanosti često primjenjuju kao uobičajen zaštitna mjera za sve slobodoumne istraživače i znanstvenike koji se drznu razmišljati i istraživati izvan uhodanih kolotečina aktualne "pravovjerne" paradigme.

Čak ni ta tragična birokratska odluka nije pokolebala entuzijastičnog i neizrecivo upornog profesora Tsum Um-Nuija da,u svojevrsnoj nametnutoj mu izolaciji,nastavi i okonča davno započeto istraživanje, premda je bio duboko ogorčen krutim stavovima svojih odviše konformistički orijentiranih kolega koji nisu marili za znanstvenu istinu utemeljenu na činjenicama. Unatoč svemu nastavio je neumorno raditi na tom fascinantnom i epohalnom arheološkom nalazu dalekosežna značaja.

Profesoru Tsum Um-Nuiju je u daljnjem istraživačkom radu napokon pošlo za rukom da uvjerljivo dokaže da spiralno raspoređeni gusti brazdasti zapisi na kamenim diskovima nisu ničija neukusna šala ili krivotvorina već da su zaista autentični i veoma stari. Uz pomoć tima ruskih geologa, kemičara i fizičara koji su 1961. godine u Moskvi, na Sveučilištu Lomonosov, temeljito laboratorijski ispitali nekoliko kamenih diskova s Bayan Kara Ula, bilo je napokon znanstveno dokazano:

>> da sadrže znatne primjese kobalta i aluminija u količinama neuobičajeno visokim za prirodnu granitnu stijenu sa šireg područja Bayan Kara Ula;

>> da je tvrdoća materijala od kojeg su izrađeni usporediva samo s dioritom – prirodnim crnim kamenom eruptivnog podrijetla izuzetno visoke tvrdoće bliskoj tvrdoći dijamanta te

>> da prilikom rotacije kod određene kutne brzine oni počinju neobično snažno vibrirati i zujati visokom frekvencijom, kao da kroz njih protječe snažna električna struja, što upućuje na zaključak da su prilikom izrade vjerojatno bili obrađivani specijalnim postupkom u vrlo jakom elektromagnetskom polju koje je konsolidiralo njihovu kristaliničnu strukturu i dalo im tako visoku tvrdoću.

Temeljem rezultata tih opsežnih laboratorijskih istraživanja ruskih znanstvenika može se sa sigurnošću zaključiti da kameni diskovi, a posebice spiralno raspoređeni sićušan brazdasti zapis na njihovoj glatkoj površini, nisu bili izrađeni ručno dugotrajnim i mučnim izrezivanjem, klesanjem i grebanjem prirodnog kamena primitivnim i grubim kamenim oruđem onog doba, već, najvjerojatnije, nekom nama nepoznatom specijalnom tehnikom lijevanja.

Ruski filolozi, koji su na dostavljenim primjercima kamenih diskova s Bayan Kara Ula istraživali brazdaste zapise, potvrdili su vjerodostojnost dešifriranja znakova i djelomično pročitanih segmenata teksta prema ključu kojeg su iznašli kineski znanstvenici. Tek nakon rigoroznih laboratorijskih i filoloških ispitivanja kamenih diskova u Moskvi nekoliko uvaženih kineskih znanstvenika napokon je oprezno podržalo šokantne rezultate dugogodišnjeg istraživačkog rada profesora Tsum Um-Nuija i njegovih vjernih suradnika.

Ohrabren tom dugo očekivanom skromnom podrškom on je, unatoč krutom birokratskom stavu uprave pekinške Akademije za pretpovijest da se ti rezultati ne objavljuju, odlučio javno ih publicirati. Za to je, zahvaljujući prvenstveno svojoj ogromnoj upornosti, napokon uspio ishoditi traženo odobrenje. Prvo priopćenje široj stručnoj javnosti o rezultatima istraživanja tajnovitih brazdastih zapisa na granitnim diskovima s Bayan Kara Ula podnio je na velikoj Međunarodnoj konferenciji arheologa održanoj 1962. godine u Japanu.
Nakon toga istinoljubivi Tsum Um Nui je odlučio napraviti i korak dalje pa je o rezultatima istraživanja tih drevnih zapisa 1965. godine objavio publikaciju na engleskom jeziku pod izazovnim naslovom The Grooved Script concerning Space-ship which, as recorded on the Discs, landed on Earth 12.000 years ago.

Ona je u svjetskim znanstvenim krugovima, što se i moglo očekivati, primljena veoma hladno, s mnogo rezervi, protivljenja pa čak i poruga jer nije bila u skladu s važećim "pravovjernim" pogledima i interesima glavne struje odviše konformistički raspoloženog znanstvenog establishmenta. No, unatoč iznesenim uvjerljivim argumentima, mnogi uvaženi zapadni znanstvenici nisu tu publikaciju profesora Tsum Um-Nuija i njegovih suradnika, držali ozbiljnom niti su ju smatrali vrijednom bilo kakvih razmatranja jer su im od činjenica zasigurno bili važniji ugled i stečene pozicije u svijetu znanosti.

Impresivni rezultati 20-ak godina ustrajnog i predanog znanstveno-istraživačkog rada profesora Tsum Um-Nuija i njegovih odanih suradnika imali su, naime, takvu dokaznu moć da su iz temelja snažno potresali i ozbiljno dovodili u pitanje neke temeljne, opće prihvaćene i "neupitne" znanstvene stavove s područja antropologije i najstarije prošlosti čovječanstva. Stoga je razumljivo zašto svi pokušaji i napori Tsum Um-Nuijeva tima da pobliže upoznaju znanstvenike u domovini i svijetu s tim zadivljujućim epohalnim arheološkim otkrićem dalekosežna značaja nisu pali na plodno tlo niti su urodili očekivanim rezultatima. Njihove iskrene napore da ga objelodane je ubrzo prekrio debeo veo ignoriranja, omalovažavanja i zaborava.

Nakon svega što je doživio od kolega iz svijeta znanosti već pomalo ostarjeli i dobrano umoran te duboko razočaran profesor Tsum Um-Nui je, veoma zabrinut tadašnjim pogubnim političkim stanjem u Kini, koje je sredinom 60-ih godina nezadrživo srljalo u zloglasnu "kulturnu revoluciju" nesklonu intelektualcima i znanstvenicima, ubrzo emigrirao u Japan. Tamo je, gotovo posve zaboravljen od sviju, početkom 70-ih godina XX. stoljeća umro i sahranjen.

Drugi značajan pokušaj da se bar najvažniji rezultati dugogodišnjih istraživanja neobičnih arheoloških nalaza s Bayan Kara Ula objave široj javnosti učinio je uvaženi ruski profesor filologije Vjačeslav Zajcev. On je u visokonakladnom ruskom magazinu Sputnjik (br. 1/1968) objavio sažet članak pod naslovom Znanost ili mašta? Time su drevni kameni diskovi s Bayan Kara Ula, koji svjedoče o tragičnom usudu miroljubivih svemirskih došljaka, još jednom na kraće vrijeme pobudili pozornost svjetskih znanstvenih krugova i medija, da bi ubrzo zatim sve opet palo u najdeblji zaborav kojem se još ne nazire kraj.

Ono po čemu se ti arheološki nalazi bitno razlikuju od ostalih tragova paleo i postpaleokontakata jest činjenica da fascinantan fundus od sedam stotina relativno tankih kružnih granitnih diskova sa spiralno raspoređenim gustim brazdastim zapisima nije djelo vještih ruku (pra)čovjeka kamenog doba, već visokosofisticirani proizvod inteligentnih došljaka iz svemira – miroljubivih Dropa – koji su, nakon prinudnog prizemljenja svoje pokvarene letjelice, uz velike žrtve dugotrajnog pogroma,u malom broju jedva uspjeli preživjeti u krajnje negostoljubivim vrletima Bayan Kara Ula.

Po karakteru i dramatičnosti tih davno prohujalih pretpovijesnih zbivanja na Bayan Kara Ulu te bezobzirnom tendencioznom negiranju i prikrivanju tog epohalnog otkrića može se reći da ona predstavljaju Roswell kamenog doba. Valja istaći da su egzotični spiralno raspoređeni gusti dvotračni brazdasti zapisi na bogatoj kolekciji od 716 kamenih diskova zasigurno najstariji poznati pisani spomenici na svijetu, ali su u "pravovjernom" svijetu znanosti, kao "apokrifni" arheološki nalaz koji se nikako ne može uklopiti u već davno dotrajalu aktualnu paradigmu, unatoč svojem neupitnom dokaznom potencijalu, još uvijek ostali posve ignorirani i nepriznati.

Neovisno o dugogodišnjim istraživanjima kineskih znanstvenika, kojima je napokon pošlo za rukom bar djelomično pročitati spiralno raspoređene sićušne brazdaste zapise s granitnih diskova o tragičnom udesu Dropa, podupire i drevna legenda gorštačkih plemena Dropa koju je svojevremeno zabilježio engleski znanstvenik dr. Karyl Robin-Evans. U njoj se spominju neka egzotična malena žutoputa čovjekolika bića vretenastih tijela, ogromnih širokih glava te odbojna izgleda koja su nekoć davno "sišla s oblaka"u zabačenom vrletnom području Bayan Kara Ula.

Ubrzo nakon svršetka Drugog svjetskog rata poljski profesor arheologije i etnologije Sergej Lolladhoff (1903. - 1949.) pokazao je KaryluRobin-Evansu neobičan lećasti disk od jadeita, rijetke vrste žada (minerala iz skupine alkalnih piroksena),s povećom kružnom rupom u njegovom središtu. Taj egzotičan diskje svojedobno kupio na sajmu u gradu Mussoorieu u sjevernoj Indiji. Profesor Lolladhoff je bio uvjeren da on potječe od pripadnika tajanstvenog naroda Dropa, koji su ga koristili kao tradicionalnu relikviju prilikom religijskih obreda.

Poznato je da su ti jadeitni diskovi koji se, zbog karakterističnog lećastog oblika te znatno manjih dimenzija, već na prvi pogled bitno razlikuju od elegantnih plosnatih zagasito sivih granitnih diskova s Bayan Kara Ula, bili tisućljećima izrađivani u religiozno-ritualne svrhe kao manje ili više nezgrapne replike elegantnih, oko dvanaest tisućljeća starih, izvornih diskova nebeskih došljaka Dropa pohranjenih u tamošnjem špiljskom spletu.


Taj neobičan jadeitni disk te zagonetni gorštaci Dropi toliko su zainteresirali i zaokupili KarylaRobin-Evansa da je 1947. godine odlučio otputovati u njihovu daleku i tajanstvenu planinsku postojbinu da bi pobliže istražio njihovo tajnovito podrijetlo i običaje. Put ga je iz Indije vodio preko glavnog tibetanskog grada Lhase, gdje je bio u audijenciji kod 14. Dalaj Lame. Na daljnjem putu kroz istočni Tibet, prema teško pristupačnom planinskom području Bayan Kara Ula započele su neprilike.Odvažnog engleskog znanstvenika ubrzo su napustili unajmljeni tibetanski prijevoznici i nosači koji su se, zbog njemu nedokučivih razloga, silno plašili tamošnje surove i tajanstvene divljine.

Vladajući bračni par Dropa – poglavar Hueypah-La visok 122 cm i njegova supruga Veez-La visoka 102 cm (snimljeno 1947.)

Unatoč tome uporni je Karyl Robin-Evans, uz nadljudske napore, nakon tisuća kilometara duga i tegobna puta po planinskim bespućima ispunjenog brojnim opasnostima napokon stigao na željeno odredište. Tamo ga je primio vladajući bračni par Dropa – poglavar Hueypah-La visok 122 cm i njegova supruga Veez-La visoka samo 102 cm. Tom prilikom ih je, uz njihovo dopuštenje, i fotografirao.

Nakon što je postupno zadobio povjerenje tamošnjih bojažljivih i veoma nepovjerljivih žitelja nenaviklih na strance unajmio je učitelja koji ga je neko vrijeme poučavao osnovama njihovog drevnog jezika. Naučivši donekle taj primitivni gorštački jezik Karyl Robin-Evans je od Lurgan-Laija, svećenika Dropa, čuo i zabilježio niz zanimljivih i dotad nepoznatih podataka o njihovom neobičnom podrijetlu i najstarijoj prošlosti.

Prema kazivanju Lurgan-Laija Dropi, drevni preci njegova naroda, prispjeli su "zračnim brodom" nekoć vrlo davno na Zemlju s jednog od planeta iz nama susjednog zvjezdanog sustava Siriusa, najsjajnije zvijezde zimskog noćnog neba udaljene od Zemlje 8,6 svjetlosnih godina. Miroljubivi Dropi poduzeli su dvije istraživačke ekspedicije na Zemlju – jednu prije 20-ak tisuća godina, a drugu prije otprilike tisuću godina. Njihova druga ekspedicija doživjela je pri spuštanju letjelice na naš planet nesreću u planinskim vrletima Bayan Kara Ula. Preživjeli članovi ekspedicije više nisu mogli osposobiti teško oštećen “zračni brod” i njime napustiti naš planet. Po našem računanju vremena to se vjerojatno zbilo 1014. godine.

Jedino se taj posljednji dio kazivanja Lurgan-Laija vremenski ne podudara s procijenjenom starošću granitnih diskova i malenih sasušenih leševa Dropa od 10 - 12 tisuća godina. Na temelju te datacije, koja nije upitna, može se zaključiti da se drevna nesreća "zračnog broda" Dropa ipak zbila prije dvanaest tisućljeća, a ne prije jednog tisućljeća kako je to Karylu Robinu-Evansu ispripovijedao Lurgan-Lai.

Moguće je da se u višetisućljetnoj predaji, koja vjerojatno nikad nije bila zapisana, ili se njezin zapis možda još nekoć davno izgubio, dogodila promjena izvornog podatka (deset tisuća godina → tisuću godina), kako to u dugotrajnoj usmenoj tradiciji, nažalost, (pre)često biva.

Tags:
Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

IVAN ŠIMATOVIĆ: Referat o kutevima Visočice (Bosanske piramide)

IVAN ŠIMATOVIĆ: Referat o kutevima Visočice (Bosanske piramide)

Pogledajte stručni članak/referat o određivanju priklonih kutova i kutova otklona od sjevera i istoka dviju padina Visočice (Bosanske piramide Sunca). Zbog veoma složene strukture (formule, tablice, slike) pogledajte ga i...

Komentari(1) Klikova:7173

Više...
IVAN ŠIMATOVIĆ: Quo vadis homine (Kamo ideš čovječe)?

IVAN ŠIMATOVIĆ: Quo vadis homine (Kamo ideš čovječe)?

Početkom kolovoza navršava se 67 godina od najtragičnijeg događaja u znanoj nam povijesti– svirepog bombardiranja japanskih gradova Hiroshime i Nagassakija nuklearnim oružjem u kojem je u hipu palo stotinjak tisuća...

Komentari(1) Klikova:5857

Više...
IVAN ŠIMATOVIĆ: Nikola Tesla – otkrivač skalarnih valova

IVAN ŠIMATOVIĆ: Nikola Tesla – otkrivač skalarnih valova

“Onog dana kad znanost počne proučavati nefizikalne pojave u deset godina napredovati će više nego u svim ranijim stoljećima svoje povijesti.” - Nikola Tesla

Komentari(6) Klikova:11979

Više...
IVAN ŠIMATOVIĆ: Bep-Kororoti – Nebeski Učitelj Kayapo Indijanaca

IVAN ŠIMATOVIĆ: Bep-Kororoti – Nebeski Učitelj Kayapo Indijanaca

Brojne etničke skupine Indijanaca koje obitavaju u nepreglednim i teško prohodnim tropskim prašumama Južne Amerike su autohtoni plemenski narodi koji tradicionalno žive od lova, ribolova, skupljanja plodina i uzgoja povrća....

Komentari(1) Klikova:6948

Više...
Drevni granitni diskovi s Bayan Kara Ula

Drevni granitni diskovi s Bayan Kara Ula

  Jedno od najvećih i zasigurno najuvjerljivijih arheoloških otkrića, koje snažno podupire hipotezu o paleokontaktima, zbilo se krajem 30-tih godina XX. stoljeća, uoči izbijanja Drugog svjetskog rata, u vrletnom planinskom kompleksu...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:5837

Više...
Baner
Baner
Baner

Kolumnisti

Popularno

Partneri

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno