Croatian English French German Italian Russian Spanish Swedish

4Dportal.com Facebook Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

A+ R A-

Povratak svjetlosti... /// Svetost... Kada to nije...

6132

Pjesme pročitajte u nastavku...

 

POVRATAK SVJETLOSTI

Idem kroz ovaj život..i ja pratim njega, kao i on mene, ponekad se razilazimo, jer ne mislimo isto..i shvaćam

da nema ništa u jurnjavi, a katkada sam žurila..previše ne razmišljajući o umoru, jer se nisam voljela

osjećati umornom.

...a umor, umor nam treba ponekad, baš kao i prijatelj...govori nam kada je vrijeme da stanemo..ili bar

usporimo, a samo usporavanje ne znači i da smo slabi, jer sama slabost dolazi poslije, ako smo žurili previše,

a i naš život postaje umoran...bori se za dah i korak je sve tromiji, djeluje lijeno i nevoljko i više nas ne prati,

posustaje, a sa njime posustajemo i mi...i ne shvaćamo što nam se dešava..

težina je prevelika, kao i život..i on se pretvara u preveliku teškoću..više ga ne osjećamo kao prijatelja, niti kao našega,

a naš je i kada je lijep, isto kao i tužan, iako ga želimo manje osjećati svojim kao tužnim...volimo ga negirati

a sama negacija života..čini ga još nepodnošljivijim, sumornim, praznim i besmislenim....

...a ne mora biti uvijek tako, barem ne treba biti zauvijek.

Volim osjećati svjetlost..u meni i oko mene

volim osjećati lakoću nade, jer nada je tiha i nježna...topla i puna..

ispunjava nas svijetlom, budi uspavane želje,

jer sama želja postaje i naša nada.......i postaje jasno..

zaboravili smo željeti tiho i skromno...nešto za sebe..za nas..

Želje ne poistovjećujem sa materijalnim, koje time postaje isprazno i nedostatno za zadovoljstvo,

kao i što nadu ne pronalazimo u materijalnom...

već u duši.

...kao i što treba željeti dušom...

čisto i iskonski, a time i sama naša nada postaje čista i ostvariva...

ostvarenje nade postaje naš smisao, a naš smisao počinjemo tražiti u našoj biti...

..i problem je u zaboravu naše biti...i vjerovanju u ono što zapravo jesmo...

...i život nas prestaje pratiti kada zaboravimo vjerovati u njega...

...i bez obzira na bol još uvijek nam može pružiti i radost....i povjerenje da postoji nešto izvan zidova

koje smo si nametnuli....često i sami, misleći da je upravo tako ispravno, a zapravo smo si

izgradili i prepreku i ugasili svjetlost...i prepreke su naše i ponekad ih nismo niti svjesni,

i lažno je vjerovati da su krivi drugi, kao i tražiti izgovor u drugima...

jer samim time već priznajemo i naš poraz....i ne ovisimo više o sebi samima, već o drugima..

..i tu i gubimo našu bit, jer bit čovjeka je vjerovati u samoga sebe...

..u svijetlost....

koja je topla i širi tu toplinu, jer toplina ne može biti ograničena......

osuđena je na širenje u prostor u nama i oko nas...

lijepo je vjerovati da naš život može postati i naša nada...

a nada nije nikada usamljena...i želje koje budi...želimo zajedno i želimo isto..

osjećamo istu svjetlost, pronalazimo isti smisao...

a naše ja traži neko drugo ja...zarobljeno opet našom toplinom...

i može se ponovno sve stopiti...u jedno..

...i upravo to stapanje u jedno postaje naš smisao u životu,

a time nas i naš život opet prati....slijedi naš korak...kao i mi njegov...u potpunoj harmoniji tražeći tu

jedinstvenu ljepotu i lakoću življenja...a kada i možda više nismo sami...

i zato osjećamo toplinu i svjetlost...

i ne mislim da je nemoguće, a još manje nadnaravno..već prirodno, kao i što je prirodno voljeti i željeti...

sve ostalo postaje bez smisla...

i stoga kada gubimo korak sa našim životom svijet postaje besmislen, a u besmislenosti ne pronalazimo odgovore.

Naša besmislenost stvara okove u nama, ograđuje nas zidovima...koji su nevidljivi, ali su ipak zidovi

i čine nas nepristupačnima...a budi hladnoću koje niste niti svjesni, sve dok ne pronađete toplinu

koja je još uvijek u vama...u vašoj nadi koja se budi, jer želite ponovno upaliti svjetlost..

i treperenje u nama...i može biti bojažljivo i nečujno, ali postaje tračak...

i zraka koja budi ono iskonsko u vama..ono što jeste..što ste bili i to želite postati ponovno...

još jednom u ovoj prelijepoj avanturi koju zovemo život.

SVETOST... KADA TO NIJE...

Svibanj je vrlo lijep mjesec...nadasve svečan.Vrlo značajan i za vjernike, naročito mlade, jer dešavaju se i krizme

kao znak zrelosti i potpune pripremljenosti vjerskog nauka, a i te pripreme traju zapravo godinama, a prilika je to i za

roditelje da obnove sjećanja...velika je odgovornost na njima i po tom pitanju, jer ponovno kao i sve proizlazi

iz obitelji. Za vjernike ova je godina naročito značajna..dolazi i Papa, ali voljela bih se ponovno vratiti na Crkvu

i moral i nekako mi te dvije riječi sve manje idu zajedno...i ne želim lažno moralizirati, ne želim zvučati

niti konzervativno..to svakako nisam, ali odgojena sam na način da poštujem mjesto kao i prilike, događaje

u kojima se nalazim..

Često pri mojim posjetama pojedinih gradova volim obilaziti i crkvena zdanja...ulazim u njih obično kada nisu

mise i osjećam se dobro sjediti sama ili sa meni nekime bliskim..sa svojim mislima u fantastičnoj tišini.

I doista puno više osjećam tu svetost i duh...dah prošlih vremena. Pronalazim se....jednostavno se pronalazim

i ne treba mi nitko...nikakav svećenik, jer osjećam, doista osjećam poštovanje prema mjestu u kojem se

nalazim. Uvijek gledam biti primjereno obučena, jer ne želim ničime povrijediti svetost tog mjesta, kao što ne

želim niti uvrijediti..i nemojte nipošto misliti da držim moralna predavanja....jednostavno sam takva, a tako

sam i odgojena....i navikla. I za mene je sasvim normalno i prirodno saznanje da u Crkvu ne možete ući bilo

kako odjeveni...upravo iz tog poštovanja prema mjestu i vjeri...i tu sloboda nema niti može igrati bilo

kakovu ulogu. Određena vrsta pretjerane slobode vodi u zloupotrebu, pa čak bih se usudila reći i u

nemoralno.

Mislila sam da me više ništa ne može iznenaditi u tretiranju morala pojedinih crkvenih poslanika..ipak sam se

prevarila...priznajem...toliko se malo značaja pridaje moralu da uvijek postoji i uvijek se dogodi nešto

novo. Prisustvujući jednoj od mnogobrojnih krizmenih svečanosti ovih dana osjetila sam nelagodu...upravo

nelagodu, a bilo je i uvredljivo...prema mjestu koje bi trebalo biti sveto...i sveto je, a prema svetosti moramo znati

i kako se odnositi...zatim uvredljivo i prema istinskim vjernicima koji su prisustvovali svečanoj misi, a ako baš

želite čuti uvredljivo i prema samome Bogu, jer kako inače protumačiti paradu oskudno odjevenih mladih

djevojaka?

I nemam ništa protiv minica, niti golih nogu, niti obnaženih ramena, pa niti protiv štikli od 20-tak cm u kojima su

vrlo teško i nezgrapno "nabadale", odnosno trebale hodati vrlo, vrlo mlade djevojke, a koje su do jučer još

uvijek možda hodale u tenisicama ili niskim cipelama, ali zašto su baš za premijeru svog preobražaja

izabrale Crkvu i baš taj svečani trenutak...koji je trebao biti svečan...tih i prije svega skroman kako uostalom

nalaže i sama vjera?!

I pitam se što su uopće naučile na satovima vjeronauka, ako i osnovni minimum minimuma nije zadovoljen,

a to je poštivanje mjesta...i događaja. I ne osuđujem njih...po ničemu..one su samo posljedica moralne

izgubljenosti institucija, obitelji i ljudske gluposti.

Želim kritiku uputiti familiji, roditeljima kojima očito ništa nije jasno, a najveću kritiku upućujem pojedinim

crkvenim dostojanstvenicima koji očito toliko malo drže do onoga što se dešava...oni su prvi zaboravili,

zanemarili ili nisu nikada imali u sebi poštovanje za svoje poslanje, a meni osobno bilo bi lakše za vjerovati

da se možda radi o staračkoj senilnosti, ali se ne može prihvatiti kao isprika, jer je loše već učinjeno, jer je

slika bila više nego groteksna...čista tragikomedija i još su mi dostojanstvenije zato djelovali "obični"

ljudi, vjernici, laici koji su tu "šaradu" nijemo promatrali, ali unatoč svemu nastavili moliti i biti duboko u svojoj

vjeri.....

....a potvrde su podijeljene..i ja na to gledam samo kao na običnu potvrdu, jer kako možemo govoriti o svetome sakramentu kada je svetost bila zadnja stvar u tom momentu. Izuzimam iz ove moje konstatacije pojedince.

Za ostale ...gdje se je tu uopće mogla pronaći svetost?

...i pada mi na pamet Isus koji je otjerao trgovce iz Svetoga hrama zbog nepoštivanja svetoga mjesta.

Kada bi barem i da je barem netko to u stanju ponovno učiniti?

U toku su i duhovne pripreme i za dolazak Pape...Koliko su duhovne, a koliko pomodne?

Crkva se očito ne približava ljudima konkretnim djelima, već i sama upada u vrtlog potrošačke manije,

dodvoravajući se, a samim time i dozvoljavajući da svatko čini što želi...i nije bitni što čini i kako to čini...

na kraju će mu svejedno izdati potvrdu...kao i u svakom uredu, a to više nema veze sa vjerom...

...i zato više volim biti sama ili sa meni nekime zaista bliskim kada posjećujem Crkvu..jer samo na taj način

mogu osjetiti svetost mjesta.....jer tragikomediju ipak više volim promatrati u kazalištu..u životu me

vrijeđa i čini loše, a najlošije je sto se uporno dešava, a ljudi su sve manje svjesni toga što im se dešava.

I nisam željela moralizirati...željela sam samo pisati o vremenu u kojemu živimo, o poštovanju koje je umrloi na onim mjestima gdje bi još uvijek trebalo živjeti, a ja nekako odbijam biti uvučena u taj proces ubijanja poštovanja i

zato se udaljavam od nekih ljudi, pa i samog vremena u kojemu živim..i tražim još uvijek slične sebi...

...a možda je i to način za sačuvati ga i ne ubiti ga do kraja.........

Tags:
Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Baner
Baner
Baner

Kolumnisti

Popularno

Partneri

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno