Croatian English French German Italian Russian Spanish Swedish

4Dportal.com Facebook Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

A+ R A-

Reality show >> Psihološki megaeksperiment

15283

 

Poznato je da je prvi televizijski signal svih vremena snimka govora Adolfa Hitlera na otvorenju Olimpijade 1936. godine. Londonski  Telegraph otkriva da su Hitlerovi apetiti, kada je propagandna moć novog medija bila u pitanju, daleko nadilazili jedan obični govor i pod ujecajem su se Göbbelsa ubrzano pokušavali realizirati na taj način da se planiralo postavljanje golemih ekrana u Berlinu i Nürnbergu.

 

Dapače, konstruirana je i neka vrsta kablovske TV a sve je trebalo početi prikazivanjem pastoralne idile odnosno života jedne njemačke, arijevske obitelji utjelovljene u likovima mladog para Gelli i Hansa. Pronađena dokumentacija svjedoči o tome da je Hitler jako dobro znao da se Nijemci ne poistovjećuju rado samo s likovima iz germanskih mitova koje je dobrano pothranjivao već i običnim ljudima koji potiču maštu i pothranjuju romatičnu viziju inače prilično turobne stvarnosti. Tehničarima koji su trebali ostvariti ovaj projekt "pranja mozga" koji je, igrom slučaja, mogao započeti tako da se ekrani postave u praonice veša, naloženo je da se potrude ubrzati nešto što može biti opasnije i razornije od bombi. Proljetne poganske svečanosti koje je Führer upriličivao noću, kada je čovjek bliži svom nesvjesnom i tako podložniji svakoj sugestiji, već su pokazale da je ljude moguće uvjeriti u apsolutno sve a ima li se u rukama tako moćno sredstvo kao što je slika kombinirana s tonom, stvaraju se doista uvjeti za nešto što britanski novinari nazivaju prvim reality showom. Dakako, Hitler nije na umu imao dokonu zabavu popraćenu reklamnim spotovima, ali vrijeme će pokazati da je nemaju ni oni koji su u kasnijim godinama procvata svemoćne televizije razradili prave reality showove svih mogućih sadržaja, ciljeva i psiholoških reperkusija.

Zanimljivo je da su podaci o ovim ranim Hitlerovim pokušajima uspostave potpune kontrole uma nad njemačkim narodom držani u tajnosti do danas. Saveznici nikada nisu objavili bogatu dokumentaciju koja je sadržavala vrijedne opservacije koje su zacijelo počeli koristiti i sami. Šuškalo se čak da su britanski obavještajci godinama nakon rata ispitivali i promatrali stražare iz nacističkih logora, ne bi li uvidjeli kako je moguće da su ljudi umiješani u umorstva tisuća nevinih ljudi pokazivali tako malo kajanja i psihičkih problema. Dakako, put stvaranja savršenog vojnika se može makar djelomično preklapati sa stvaranjem čovjeka bez savjesti i suvišnih moralnih dilema. A na te ambicije nije imuna nijedna vojna sila svijeta.

Amerikanci tijekom Vijetnamskog rata prvi puta na djelu vide zastrašujuće efekte tzv. "vijetnamskog sindroma" koji je djelomično odgovoran za porast ubojstava i nasilja na ulicama velikih gradova. Socijalna psihologija dobiva na zamahu i počinju prvi eksperimenti iz kojih će kasnije izroniti nevjerojatne varijacije u sklopu raznoraznih reality showova. Pionir ovih istraživanja je Dr Phillip Zimbardo sa Sveučilišta Stanford koji 1971. godine izvodi pokus sa 24 studenata dragovoljca koje smještaju u podrume učilišta, na dva tjedna. Stvara se simulacija zatvora i po prvi su puta normalni ljudi izloženi pravom zatvorskom režimu. Da bi se vidjelo kako podnose iznenadni pritisak kakvom su izloženi robijaši u kaznionama u kojima se također javlja sve više nasilja. Naprasno se eksperiment prekida nakon svega šest dana! Razlog je upozoravajući: sudionici su se previše uživjeli u svoje ulogu što ih je u konačnici moglo ugroziti. Naravno, tijek cijelog pokusa snimala je skrivena kamera.

Zimbardo kasnije sudjeluje u reality showu nazvanom "The Human ZOO" ("Ljudski zoološki vrt"), kao znanstveni savjetnik. Sve se odigravalo u Velikoj Britaniji a u izolaciju je stavljena grupa od 12 sudionika koji su svakodnevno izvrgavani raznim izazovnim situacijama. Testirana je tzv."psihologija krda". Grupa je podijeljena dvije skupine od po šest osoba. Jedna je nosila odjeću plave a druga crvene boje. Zimbardo i suradnici su unaprijed predviđali kako će reagirati u pojedinim situacijama i tako zabavljali publiku. Sve je bilo u redu i atmosfera prijateljska dok se pojedinci nisu identificirali s grupom i počeli pokazivati agresiju prema drugoj skupini. Ludilo se razmahalo i na primjeru "plavih" i "crvenih" se jasno vidjelo da pripadnost grupi bitno sužava svijest čak i intelektualno jačih pojedinaca.

Ovaj je opasni zaključak potkrijepila i "Skrivena kamera" čiju je inačicu također pripremio Zimbardo. Naime, jedan je pokus predviđao da ubačeni glumac pred drugim ljudima ispunjava upitnik i ignorira dim iz susjedne prostorije kao i alarm koji je upozoravao na požar. Dakako,  bio je jedini koji je znao da se radi o lažnom alarmu. Kako je on mirno piskarao, ostali su se pogledavali ali nitko nije napustio prostoriju čitavih 13 minuta nakon što se oglasio alarm. Zaključak je bio jasan: pojedinac je bio spreman ostati izložen i ozbiljnoj opasnosti kako bi ostao vezan uz grupu. Vrata manipulaciji su bila otvorena. Grupna divljanja, kolektivna histerija uobličena u antisemitizam ili rasnu mržnju, fanatično prihvaćanje nesuvislih političkih ideja, sve je to imalo znanstveno tumačenje.

I sve  je podsjećalo na jednu iznimnu pjesmicu nepoznatog autora:
"..Kad se luda masa ustalasa,  trbuha praznih a punih  parola,
tad pametan čovjek ima da sklasa i nestane bez glasa...".

No, scenaristi TV reality showova kojima su bila širom otvorena vrata znali su koliko vrijedi silan potencijal ovakove vrste manipulacije. U početku se sve doimalo kao dobra zabava, a gledanost je rasla sa bizarnošću same predstave. Doguralo se do toga da su neka umjetna natjecanja oponašala najniže nagone poput onog za razmnožavanjem pa su sudionice doslovce trebale na kraju izabrati donatora sperme koji im se čini najperspektivnijim za oca njihove djece!

Iako je Allen Funt sa svojom "Skrivenom kamerom" neka vrsta djeda ovog  žanra koji kreće još 1948., mnogi su još u ranim pedesetima pridonijeli formiranju navike koja nam dopušta zavirivanje u dnevne aktivnosti pojedinih profesionalaca da bi se uskoro suočili s pravim voajerizmom i urbanom podlošću jednog Big Brothera. Sudionici ovog 24-satnog robijanja po vlastitu izboru razlikuju se bitno od onih iz japanskih kvizova znanja s okusom umjetne stvarnosti. Oni glumataju, hine pred kamerama uvrijeđenost, emocije, čak i spolni odnos i krevelje se posve neprimjereno i onda kada se od njih to ne očekuje. Silom žele djelovati opušteno, otkvačeno i prije svega slobodno. Oni se žele pod svaku cijenu dopasti makar i tako da žrtvuju i minumum privatnosti i pozitivnog imagea. Ono čega u ovakvim reality showovima definitivno nema jest spontanost. Netko može pomisliti da je to neka greška u scenariju ili neodmjerenost redatelja, ali nije. Upravo tako treba biti. Od sudionika se više ne očekuje da budu normalni i s prirodnim kočnicama već da ponude sve što imaju za ponuditi, da iskrcaju čitavu svoju intimu pred one koji na to čekaju satima, često do kasne noći. Drugi dan su priče o bizarnim i posve nevažnim ispadima šlager dana. Lažnost se s ekrana pretače u domove voajera amatera i time se zapravo na vidjelo dana izvlače sve potisnute strasti koje, ako ih se ne kanalizira, postaju vrlo, vrlo opasne. Na terapijsku vrijednost ove psihodrame u kojoj se sudjeluje iz naslonjača je upozorio upravo već spominjani Zimbardo.

Dok serija "Cops" prati uživo policajce opasnih kvartova i tako nam približava onu stvarnost koju samo iz naslonjača i želimo vidjeti, nakazna utrka Donalda Trumpa pod naslovom "Apprentice" ("Suradnik") sadistička je saga sa samodopadnim milijarderom kojeg krasi loši tupe. Trump čereči izobličene i pohlepne mladce koji se utrkuju za povlašteno radno mjesto u njegovom poslovnom carstvu,  s prihodom od 250,000 dolara godišnje i to pred kamerama koje prate svaki njihov korak. On je neka vrsta nepogrešivog gurua koji se pri kraju svakog nastavka udaljava s mjesta radnje helikopterom a način na koji vodi ovaj granični reality show pokazuje prije svega koliko mu je zapravo dosadno. Na kraju postaje jasno da ni on sam ne bi zadovoljio kriterije koje postavlja. Da nema hrpe novca, dakako.  A povijest je pokazala da su do njega vrlo često dolazili oni kojima se osmjehnula sreća ili su se našli na pravom mjestu u pravom trenutku. Nobelovci i ljudi s najvećim kvocijentom inteligencije u pravilu nisu među njima.

O katastrofalnoj motivaciji iza predstava u kojima se pokušava bez rada i znoja doseći slava, novac i uspjeh ne treba ni govoriti. Većina heroja koji čuče satima pred okom kamere i uživaju u svojoj varljivoj slavi završava banalno, gotovo tragično. Televizijske mreže ih nikako ne mogu naturiti kao uspješne pjevače ili barem voditelje a sve to jednostavno zato što nemaju dovoljno talenta, ako na trenutak zaboravimo na simpatičnu drskost kojom se odazivaju na kontest šarmera bez pokrića. Ono što zabrinjava jest da sudjelovati u maratonskom izležavanju iza četiri zida ne mogu oni koji su, recimo, zaposleni ili su dobri studenti ili doma vježbaju satima svirati neki instrument. Ili barem čitaju knjige. Dodatni je problem da "centar za nagrađivanje" koji u ljudskom mozgu proizvodi kemikalije koje stvaraju ugodu nakon samoisticanja, otkazuje poslušnost ako ga se ne opslužuje stalnim šetanjem na ekranu. Iako to možda zvuči okrutno, nema nikakve sumnje da je u igri neka vrsta prešutnog sporazuma između igrača koji se nada da neće izletjeti prije kraja i onog koji diže palac gore ili ga spušta dolje. Rukovodeći se voljom naroda odnosno prevladavajućim raspoloženjem mase koja ubija sate zureći u magični ekran i čekajući ono što lako može imati i u vlastitoj spavaćoj sobi.

Dakako, kao i u svemu drugom, nisu svi sudionici takvi da ih se može uklopiti u ovdje ponuđeni cliché, a i to je predvidivo! Da bi se dobio dobar i realan prosjek, potrebno je uključiti razne profile ljudi i u njima pokušati postupno potaknuti nagone koji su skriveni duboko u njihovoj svijesti.  

Natjecanja koja su u potrazi za talentiranim pjevačima imaju drugi predznak, korektnija su. Da parafraziram misao s Divljeg Zapada "Bog je stvorio ljude različitima a Samuel Colt ih je izjednačio" (Samuel Colt je konstruirao revolver kolt, o.p.) - "Bog je dao različite šanse pjevačima da uspiju a reality show ih je izjednačio". Dakako, ovo treba shvatiti kao šalu ali ima u tome i zrno istine. Naime, netko tko je zaista talentiran može na ovakav način uspjeti i u tome nema ničeg lošeg. S time da treba računati s rizikom boli ako nečije iluzije potonu izlaskom sa osvijetljene bine.

U drugima mrzimo najviše ono čega se najviše bojimo u sebi, kažu psihoanalitičari. Dakle, sudbina je igrača u reality showu posve neizvjesna jer nema načina da shvati kako se dopasti. Sve ovisi o okidaču koji pokrene u podsvijesti gledaoca odnosno većine njih. Skidanje grudnjaka može biti groteskna glupost koja ostavlja aktericu jadnom u očima gledateljstva ali može biti i pokretač voajerske strasti. Netko svakako želi da se kocke bacaju što više puta kako bi na kraju vidio koji se brojevi pojavljuju najčešće. Drugim riječima, određene situacije treba forsirati više puta kako bi se dobio uvid u reakciju prosječnog konzumenta voajerističke predstave. Sve se to doima pukom zabavom ali ne može biti dalje od toga. Uz ugodne posljedice kao što je visoka gledanost a posljedično i visoka zarada na propagandnim porukama, u igri je i element gledanja u budućnost, predviđanja reakcije mase ljudi u ekstremnim situacijama.

Poraće je donijelo neočekivana društvena kretanja. Hipiji su svojom mirotvornom  porukom odbili sudjelovati u dogovorenoj obmani i lažnom sjaju sustava koji ih je poslao u Vijetnam i to dali na znanje u okupljanju pred Bijelom  kućom kada se tamo našlo čak milijun ljudi.
Nitko to nije predividio.

Godine 1968. ulicama Latinske četvrti u Parizu razlio se neviđeni bunt izazvan prije svega pucanjem ljušture koja je prikrivala svu besperspektivnost mladih generacija u sustavu okoštalih ljudskih vrednota. Nemiri i desetine spaljenih automobila, scene nezamislive za Pariz i poruka koja je odaslana u svijet šokirali su sve.
Nitko to nije predivio.

Godine 1991. na povratku s posla policija presreće građevinskog radnika, Crnca Rodneya Kinga, i zvjerski ga premlaćuje. Svi su policajci bijelci a igrom slučaja mučne scene bilježi i kamera. Posljedica su neredi u kojima su dok ih nisu nakon nekoliko dana zaustavili vojska, marinci i Nacionalna garda poginule 53 osobe, a 2,838 ih je ranjeno. Zapaljeno je 7,000 požara, uništeno 3,100 lokala i poslovnih prostora a ukupna je šteta bila oko milijardu dolara.
Nitko to nije predvidio.

Budućnost je čovječanstva život u megapolisima u kojima će atmosfera u mnogome biti nalik onoj u Big Brother kući. Već su danas neke četvrti velikih gradova, poput recimo brazilskih "favelosa", primjer kaosa u kojem samoorganizirani gangovi preuzimaju ulogu zakona. Čak nekoliko milijuna ljudi je preko noći, kada se policijske patrole ne usuđuju zaći u takve kvartove, prepušteno živom, stvarnom i krvavom Big Brotheru u kojem nema tko pogasiti svjetla kada zagusti. Gradovi poput Lagosa ili Ciudad Mexica su noću, više manje prepušteni sebi, a do nedavno je "zabranjena zona"  bila i njujorška četvrt  Južni Bronx. Možda ne toliko napadno, ali svakako predstavlja signal da nešto treba poduzeti. Puka represija već odavno ne daje neke rezultate i prije svega treba upoznati navike i reakcije ljudi pod enormnim pritiskom kako bi mogli jednog dana u cjelini predvidjeti njihove postupke i znati na koji ih je način moguće kanalizirati kako ne bi eksplodirali u lice onih koji obnašaju vlast. Zimbardo je s tom namjerom i počeo svoju znanstvenu karijeru.

Za educiranog psihologa je dobro režirano okružje Big Brothera i svakog sličnog reality showa zlatno igralište s nepreglednim mogućnostima. Sedam dana po 24 sata poigravanja sa živcima, predrasudama i kompleksima živih bića koja se mijenjaju naočigled. Kako vrijeme više odmiče umjetno stvoreno okružje napetosti, borbe za opstanak i gladi za pobjedom sve je više nalik stvarnom življenju i iskušenjima. S time da se ovdje kamere mogu isključiti, svjetla pogasiti i ograde preskočiti. Govorimo dakako o kontroliranim uvjetima kakvi ne postoje u sadašnjim ali i budućim golemim aglomeracijama. Nijedan laboratorij svijeta si ne može priuštiti ono što daje reality show, ni žive ljude kao objekte istraživanja (zanimljivo je da se raznorazne udruge za zaštitu ljudskih prava uopće ne oglašavaju kada su u pitanju reality showovi, op.a.), ni 24-satni potpuni nadzor nad ispitanicima a niti skupi neprekidni video prijenos. Milijuni sati provedenih u kontroliranom okružju i sve reakcije onih izloženih istome u jednoj solidnoj statističkoj obradi mogu dati gotovo nadnaravnu moć predviđanja kako će netko reagirati u ovom stvarnom, vanjskom svijetu. Znanost s podacima o ponašanju ljudi u svim mogućim situacijama mogući je savršeni, neosjetni oblik kontrole.

Reality showovi  su napadno politički korektni. Drugim riječima, u svakom će testu unutar, recimo, reality showa "Survivor" ("Preživljavač") obavezno sudjelovati ljudi raznih rasa, vjera i svjetonazora ili čak pripadnici marginalnih skupina. Poanta je u tome da se vidi da li će čovjek slijediti grupu ili će se orijentirati na svoju rasu ili vjeru. Pitanje je koliko je jak motiv ostati u grupi a koliko "preživljavanje" rase. Nevjerojatno suptilne igrice koje otkrivaju toliko pojedinosti jamačno nisu poznate realizatorima ovakovih showova koji se rukovode prije svega mišlju o profitu.

Njih novac a one koji su koncentrirani na razumijevanje najdubljih ljudskih nagona istraživačka znatiželja vode u sve smionije poduhvate. Manipuliranje seksualnim nagonima i frustracijama te namještanje izmišljenih fizičkih sukoba pomalo nadomještaju detaljne i lascivne ispovjedi s ekrana u kojima pojedinci bukvalno pred gledalištem iskrcavaju svoje iznutrice i šokiraju priznanjima za neka djela s kojima se, blago rečeno, ne mogu ponositi. Ne samo da ih to ponekad stoji rastave braka ili razvrgnuća veze već prikazuje svu podlost i lažnost palanačkog morala. Naprosto je nemoguće ne vidjeti da takvi sadržaji izuzetno visoke gledanosti moraju imati neku drugu, nevidljivu svrhu, koja se ne može protumačiti golom željom za zabavom ili zaradom. Razgolićivanje nemorala pred kamerama s imenom i prezimenom vrhunac je otvaranja za sve opcije. Rušenje tabua podsjeća na onu već klasičnu priču o "prvom ubojstvu". Teško je ubiti samo prvi puta, kažu oni koji su imali žalosnu sudbinu da su to u životu iskusili. Stječe se dojam da je isto tako nanosti bol bližnjima javnim iznošenjem njihove intime isto teško samo ispočetka. Malo pomalo, medij koji se koristi i sam zaživi kao neovisna osoba i počinje kontrolirati one koji o njemu kao sredstvu svojih 15 minuta slave ovise. Koje to dobro može proizaći iz nasilnog otvaranja Pandorine kutije iz koje vire demoni još nedovoljno shvaćene podsvijesti čovjeka?

Po svemu sudeći, primarni je motiv svakog čovjeka - sreća. Tako su pokazali neki bazični pokusi na životinjama koji su ukazivali na to da je tako kod svih živih stvorova. Laboratorijski su štakori do smrt stiskali polugicu koja je u njihov mozak slala impulse koji su ih činili sretnima. Naprosto su zaboravili jesti i tako ugibali od gladi ali sretni. Maharishi Mahesh Yogi je cijelo svoje učenje o poniranju u dubine svijesti, sve do njena izvora, zasnivao na toj tvrdnji. Uspjesi u sportu, napredovanje u karijeri, rođenje djeteta, sve su to prirodni pojačivači biokemizma sreće. No, kada ih ponestane, ljudi se okreću svemu, obično prvo alkoholu. Oni kojima treba nešto jače da bi se "osjetili živima" okreću se onom najgorem - drogama. S vremenom razviju totalnu ovisnost bez koje ne mogu život ni zamisliti. Do danas praktično nema efikasne metode skidanja s teških droga. Razlog sažima u svojoj izjavi jedan ovisnik o heroinu s kojim sam razgovarao dok sam pisao knjigu o narkoticima. Intelektualac, novinar, čovjek s bogatim životnim iskustvima kaže: "Kada sam upoznao heroin, sve je ostalo za mene prestalo postojati. S njime se budim i s njime odlazim na spavanje. Znam da umirem ali me to ne zabrinjava jer naprosto ne mogu život bez njega ni zamisliti...".

Kronični nedostatak osjećaja sreće i zadovoljstva i razočaranje nemilosrdnim svijetom oko nas čini ljude pogodnima za konzumiranje sreće s ekrana. U toj igri najviše, mada privremeno, dobivaju oni koji u igri sudjeluju neposredno. Njihova će kemija sreće raditi punom parom sve do trenutka kada će morati iskusiti anonimnost i nedostatak pažnje. Oni koji će se s njima identificirati, isto onako kako su se Zimbardovi ispitanici identificirali s ulogom robijaša, steći će sekundarnu dobit, posrednu moždanu infuziju. Industrija iluzije svojevoljan je bijeg od slobode koja donosi i odgovornost. Kako se računa da je ono što teoretičari zavjere zlosutno zovu "elitom" negdje oko tri posto stanovništva, posve je jasno da ta manjina po prirodi stvari treba na sebe preuzeti teret budućnosti. A to neće moći bez savršene tehnologije svijesti i poznavanja mehanizama u umovima onih koji su davno navukli pokrivače preko glave. A kada je opstanak u pitanju sve je dopušteno.

Veliki Brat vas gleda...Uživajte.....

Preneseno sa:

Tags:
Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Komentari  

 
+3 #2 Eva 2012-04-16 08:21
Tv - gledate na vlastitu odgovornost. Za upute o tijeku i kontraindikacij e upitajte svoje više ja.
Citat
 
 
+6 #1 Bel-Mordok 2012-04-14 14:58
New York Times openly admits mainstream media stories are scripted by the White House
www.naturalnews.com/.../

Šest studija o štetnosti televizije
4dportal.com/.../...

Network
www.youtube.com/.../

TV PRANJE MOZGA >> Srbi svjetski rekorderi u gledanju TV-a i međusobnim podjelama
4dportal.com/.../...

Truth Rub In Your Face
www.youtube.com/.../

Citat
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Geni svemoćni - Imperija uzvraća udarac

Geni svemoćni - Imperija uzvraća udarac

Još 1975. godine dr Richard Dawkins objavio je bestseller „Sebični gen" koji mu je donio svjetsku slavu. Tvrdi ateist, Dawkins objašnjava da je osnovna jedinica života - gen. Dakle, geni...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:3458

Više...
DRAGO PLEČKO: Čovjek budućnosti će se liječiti snagom vlastitog uma

DRAGO PLEČKO: Čovjek budućnosti će se liječiti snagom vlastitog uma

Mnogi futuristi i znanstvenici predviđaju jezivu sudbinu našoj planeti. Topljenje ledenjaka veličine SAD-a već je izazvalo udare suše, vrućine, tsunamije, a zagađenja su dovela do udesetorustručenja malignih bolesti koje sada...

Komentari(2) Klikova:23802

Više...
Reality show >> Psihološki megaeksperiment

Reality show >> Psihološki megaeksperiment

  Poznato je da je prvi televizijski signal svih vremena snimka govora Adolfa Hitlera na otvorenju Olimpijade 1936. godine. Londonski  Telegraph otkriva da su Hitlerovi apetiti, kada je propagandna moć novog...

Komentari(2) Klikova:15284

Više...
I Ching - Kineski Nostradamus

I Ching - Kineski Nostradamus

  Jedna od najtajanstvenijih knjiga na svijetu je I Ching ( Yi King, I Đing, Knjiga promjena), kinesko klasično djelo od 64 heksagrama, prikaza napravljenih od 6 različito raspoređenih punih ili...

Komentari(1) Klikova:21428

Više...
Sindrom lažnog sjećanja > Vrhunska manipulacija

Sindrom lažnog sjećanja > Vrhunska manipulacija

  Prije nekoliko godina sam primjetio da u meditaciji, odnosno procesu nenapornog držanja pažnje na unutrašnjem ekranu u visini točke između obrva, opažam izviranje sjećanja iz dubina svijesti, ali događaja koji...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:18337

Više...
Eksperiment Scole - Dokaz života nakon smrti?

Eksperiment Scole - Dokaz života nakon smrti?

Znalci kažu da skeptici i ateisti, kada je u pitanju zagrobni život, u širokom krugu zaobilaze nešto što je steklo slavu kao "Eksperiment Scole".

Komentari(7) Klikova:28275

Više...
Amerikanci putovali kroz vrijeme?

Amerikanci putovali kroz vrijeme?

Nema ničeg uzbudljivijeg od traganja za tzv. Vremenskim strojem, spravom koja bi nas na pritisak gumba odvela u daleku prošlost ili, još bolje, u daleku budućnost. Uz H.G. Wellsa i...

Komentari(6) Klikova:25913

Više...
Baner
Baner
Baner
Baner

Kolumnisti

Popularno

Partneri

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno