Croatian English French German Italian Russian Spanish Swedish

4Dportal.com Facebook Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

A+ R A-

Sarkazam jednog biciklista

5569

 

Razvoj fašizma i represije nad svjesnim, polusvjesnim i nesvjesnim narodom ovih dana ušao je u novi stadij u Hrvatskoj. Svi su na meti, ukoliko ne odluče potrošiti koju kunu više na benzin u Zagrebu, već sjesti na svoj bicikl.

 

I dok se američke trupe iskrcavaju na sjeveru Australije (provjerite informaciju sami) te pripremaju nevolje s Kinom i najvjerovatnije novi umjetno generirani globalni rat, i to treći po redu, kod nas se policijske trupe pripremaju na lokalni rat s biciklistima. Duh naroda pokušava se slomiti na svakom koraku jer iole produhovljen pojedinac nije koristan sve militantnijoj pljačkaškoj državi. Pošto nemam automobil niti vozački ispit te ne mogu voditi djevojke kući poslije izlaska na seks na brzaka, osuđen sam na dnevne ture po Zagrebu i okolici, a te ture su samačke, bez zgodnih nogu i guze na rami mog bicikla.

Ramo, Ramo, druže moj - pa zapravo i nije tako loše osjetiti vjetar u kosi! Umjesto da čupam kosu u autu, psujem mater drugima u ostalim autima, trubim živčano za svaki slučaj, čim vidim obrise nečega na cesti ispred sebe, te putujem kroz nekoliko kvartova s posla do doma toliko dugo da za to vrijeme mogu stići do Makarske - već godinama spretnije od Kostelića vozim slalom kroz grad. A to mi nitko ne priznaje. Dapače, plavi čovječuljci odaju priznanje narodnoj gluposti parkirajući na biciklističke staze te kažnjavajući one kojima službeno vozilo GLUP-a smeta na toj istoj stazi. I nije baš da osjećam preveliku ugroženost od strane vlasti. Tuđi je problem ako se da zajebavati i ponižavati, meni se osobno sviđa jedan veliki i sve brže rastući „ignore“ prema zakonima, politici i ostalim idiotizmima koji se vrlo realni, potrebni i neizbježni čine za pojedince koji puše državne autoritete i ovakvu nametnutu verziju stvarnosti koja je i malom djetetu jasna da je nevaljala. Djeca to i znaju, ali mi ih brzo pokvarimo. Ali to je druga priča.

To što je netko na vlasti ili propisuje zakone, ne znači nužno da je pametan ili uzoran građanin. Isto tako, i netko tko prosvjeduje protiv represije, ovaj puta prema biciklistima, ne znači da je pošten vozač tog najboljeg prometala na svijetu. Možda se samo boji kazne i ne voli represiju, a istovremeno sam vrši represiju nad pješacima, dok se vozi. A u ovom tekstu nema milosti za vršitelje represije, kao ni za potlačene, bili oni na 2 kotača ili na 2 noge, ako se ne znaju ponašati. Ovim tekstom prosvjedujem sam protiv svih. Nema ovo veze s donkihotizmom, ovo je samo sarkastičan vapaj za razumom pojedinaca u prometu. A to kako se ponašaju svi skupa u prometu, odražava opće stanje uma nacije, barem što me se osobno tiče...

Stotine, čak i tisuće ljudi ovih se dana brinu o isticanju važnosti kažnjavanja biciklista jer ne voze po propisima niti to mogu zbog prepreka na stazama. Kada policija parkira na biciklističku stazu, onda to kažnjavanje već prelazi u licemjerje. Ali licemjerje je upravo jedna od glavnih odluka svih vladajućih struktura svijeta, ili jedne u završnoj fazi razvoja trenutno, ovisi kako na to gledate. To je jasna stvar - da su vlasti i pojedinci toliko inteligetno-zli ili zlo-glupi da im Ava Karabatić može biti doživotni guru, a Kerum otac i vrhovni bog. Ali ono što je rijetkima jasno jest čitav koncept kretanja u prometu te ponašanja za vrijeme tog kretanja. Još gore je ukoliko im je to jasno, ali ipak namjerno ugrožavaju sebe i druge. Zbog takvog ponašanja osjećam se više ugroženim od strane vojske robota koji idu na posao i s posla, iz škole i u školu te gdje već idu, nego od strane licemjerne policije, odnosno onih iznad njih koji ih odgajaju za svoje potrebe. Potreba za lovom je vječna. Zato treba oduzeti još i ono malo što je kod građana ostalo. I zašto onda ne bih bio na strani građana u potpunosti? Paaa...zbog građana samih. Jer kad se natjeram da se osjećam čovjekom po općeprihvaćenoj i nametnutoj definiciji, onda me počinje biti sram pojedinih pripadnika svoje vrste. A oni su mnogobrojni. Dakle, u principu me je sram ponašanja mase.

I dok se građani bune, istovremeno ugrožavaju ostale u prometu. Pozitivno je to što sam uopće sposoban pisati ovaj članak, s obzirom na količinu metalnih pločica i vijaka u ruci, a sve zbog „jadnih i nevinih“ građana kojima sva čula svijeta i sve otvorene čakre nisu dovoljne da izbrišu sretno-glupi ili nesretno-glupi izraz s lica dok slijepo tumaraju ulicama grada. Netko će možda reći da pretjerujem, a ja ću mu reći da je ovo slobodno-umjetničko-sarkastično-amaterski izričaj kojega je pretjerivanje glavni dio. Čisto zato jer sam koliko-toliko sposoban da se izrazim, jer imam pamćenje da se prisjetim svojih situacija i jer imam neku svoju logiku pri sudjelovanju u prometu. Evo nekoliko zgoda i primjera. Neke su nevjerovatne, ali istinite...

Prvo da spomenem odnos pješaka prema biciklistima. Ne znam zašto, ali... Ma zapravo znam - zbog razine svjesti amebe s nogama, ali to ne smijem spominjati, ups, već je kasno - ljudi se ponašaju kao mala glupasta nevina i razigrana bića pa se stoga događa slijedeće: kojom god da biciklističkom crvenom stazom krenem, na njoj su ljudi koji najčešće svoj dio staze ostave praznim pa se onda mijenjamo za pozicije. Zbog čega?

Žuta linija jest linija koja odvaja crveni pojas za bicikliste od sivog neobojanog, obično puno šireg dijela za pješake.

Žuta linija je nekima linija po kojoj hodaju jer ih to neobično zabavlja, kao brojanje stepenica pri uzlasku ili silasku niz stubišta te ostali slatki poremećaji. Neki vole hodati po žutom. Jer se u tom trenu ponašaju kao da im je mozak „na žutom“. Poludrogirani svojim mislima blesavo kroče po toj liniji ili crvenom pojasu jer ih boje zabavljaju kao dječicu. Prije nekoliko dana u Novom Zagrebu vozim po biciklističkoj i moram izbjegavati majku i dijete. Majka drži dijete za ručice iznad njegove glave, dijete još nije prohodalo pa ga ona uči hodati, i to baš posred žute linije. I gle čuda! Mali hoda kao maneken, svaki puta svojom nogicom ispred druge, točno po liniji. Linija je odabrana za liniju učenja. Samo je šteta kad te nečemu uči mater s mozgom koji u glavi ima također samo liniju. Koja čak nije niti vijuga. Ili gotovo prosutim mozgom po asfaltu jer ugrožavaš i sebe i dijete. Blesačo.

Ukoliko gradom kroči nekoliko osoba u grupi, redovito hodaju jedna pored druge poput Smogovaca u najavnoj špici istoimene serije. Ovdje već moram napomenuti da nisam vozač bicikla koji se većom brzinom šulja ljudima s leđa bez upozorenja. Ljudi su izrazito glupavi i površni u svom ponašanju, tako da svoje umne sposobnosti redovito koristim kako za sebe, tako i za druge. Jedan od boljih načina obrane od gluposti i ozljeda u prometu jest taj da razmišljaš za sve oko sebe, a ne samo za sebe. Jer drugi ne razmišljaju.

Kao prvo hodaju cik-cak, potpuno blesavo... Veći broj njih počne hodati cik-cak širom staze jer se „useru“ od zvuka ritmičnog škljocanja, znate onog koje se čuje kada se krećete bez okretanja pedala? Logika je slijedeća: hoda uz rub staze, sasvim pravilno i pošteno. Ali nebitno - hoda pravocrtno ukoliko je to sposoban. I ostavlja meni barem metar i pol prostora jer u ZG ipak postoji dosta širkoh staza, dovoljnih za sve. Ali čim čuje zvuk bicikla iza sebe, dobije iznimno glupav poriv da se uspaniči, a u toj panici pješaci bez iznimke krenu bezglavo tumarati lijevo-desno jer se boje da ću ih roknuti s leđa, iako je staza široka 2m, a pješak zauzeo 30cm samo jednog ruba.

Isto tako - mnogo biciklista nije sposobno okrenuti glavu iza sebe da pogledaju da li tko nailazi, a da pri tome ne učine nesvjesnu kretnju naglog skretanja u stranu na koju okreću glavu. Zato dobijem pomračenje uma kada se s nekim vozim u autu i vidim biciklista na kolniku. Neočekivana skretanja bez signalizacije i nepogrešivo spontano skretanje u stranu jer skreneš kuda ti se glava okrene. Morate se naučiti da ostanete voziti ravno kada na trenutak bacite pogled iza sebe da vidite nailazi li tko... Jer ako nailazi, onda je u tom slučaju sasvim svejedno jeste li vidjeli tko je iza vas ili ne jer uskoro nećete ništa vidjeti. Barem dok ne prođe trenutak prelaska u drukčiju dimenziju postojanja. Neki to zovu zagrobni život.

Da se vratimo na naše Smogovce - čak i kad im dolaziš u susret i na vrijeme ostvariš vizualni kontakt, bagra obično nema srca da se makne barem s crvenog dijela staze jer hodaju od ruba do ruba sa svojim vrećicama iz nekog „New Yorker“-a i nebitno je da li staza za bicikle postoji ili ne. Na sličan način, uz očni kontakt i pristojno „Molim vas“ banda srednjoškolaca se ponašala bahato i nije se htjela maknuti, zbog čega sam ne tako davno na putu do posla pao, zaradio otvoreni prijelom lijeve podlaktice kojeg sam pred njima sam vratio pod kožu i u meso dok je Hitna stigla. Nisu imali srca niti poslušati moj bolan krik i zamolbu da mi barem daju ruku da se ustanem i da nazovu Hitnu, dok se druga ruka klati na pregibu koji krvari i podsjeća na dodatni lakat na ruci, odmah uz postojeći. Čisto prekrasno! OK, unatoč tome što su možda bili i šokirani, to ne umanjuje njihovu nesvjesnost i krajnje velik manjak inteligencije. Biti invalid do kraja života zbog par idiota koji se ne žele maknuti ni pod koju cijenu...? Hitnu sam naposlijetku sam zvao. Gluplje izraze lica u životu nisam vidio. I to je naša mladež, naša budućnost?

Najgluplji potez također se dogodio u Novom ZG... Zamislite osobu koja širokom stazom hoda svojom desnom stranom vama u susret. Vi se krećete svojom desnom stranom. Među vama je 2m razmaka i slobodne staze. I zbog toga što ubrzano pedalate, ta osoba shvati to kao napad na sebe. Iako jasno vidi kuda se krećete i da ste predaleko od nje, da ćete proći na najmanje 2m razmaka, osoba je već paralizirana od straha, nakon čega se naglo otkoči i počne vas bjesomučno izbjegavati na stazi, iako za tim ne postoji niti najmanja potreba. Moj život ide dalje, a nikada neću saznati zašto si je ta žena dozvolila da ju odvalim po ruci u kojoj je klatila torbicom dok je neobjašnjivo bježala, ne znam od koga ili čega...

Vožnja po stazi uz lokale i zgrade jer nema biciklističke staze, a cesta pored je prerizična zbog vozača auta. Inače, oni si uvijek uzmu za pravo, barem dobar dio njih, da vam oduzimaju prednost čisto zato jer to „mogu“ i što ste vi na biciklu. Nemali broj puta mogao sam završiti u tuđim bočnim vratima. Ali nisam. Samo jednom. Jer razmišljam za one koji to nisu u mogućnosti zbog vlastitog niskog stupnja razvoja. Dakle - vožnja uz zgrade. Jeste li vi iz populacije budalastih biciklista ikada pomislili da vam kočnice uopće nisu potrebne? Zašto? Zato što kada netko izleti iz trgovine, frizeraja ili kladionice nema šanse da ne bude pogođen vama na biciklu u naletu. A vi imate MP3 player u ušima i vozite 35 km/h po stazi na kojoj su s lijeve strane parkirani auti, a s desne izlazi iz zgrade i lokala. Vrlo pohvalno. Nekima od vas ne bih dao da mi dijete pričuvate na dvije sekunde. Jer vjerovatno bi ispalo iz ruku. Pogotovo onima koji rade valjda najgoru stvar, a to je slijedeća...

Zamislite da čekate na zebri, na biciklu, pored njega ili bez njega. Do osobe koja je npr. vama s desne strane i također čeka zeleno svjetlo, imate tako malo mjesta da jedva može proći širina jednog biciklista. Ne znate da vam se otraga približava biciklist velikom brzinom koji je procijenio da ne mora stajati jer ima „zeleni val“ pred sobom. I u trenu paljenja zelenog on prozuji taman toliko blizu između vas da jedva preživi. Jedan je na Jarunu tako jako bolno pao jer me je zakačio po ruci, ali ruku koja nije bila bolna zbog udara nisam mu pružio u tom trenu. Što se njega tiče, imao je sreću što u tom trenutku nekim ogromnim čudom nije proradio princip ignoriranja od strane prolaznika uz pomisao: „Netko drugi će...“ Jer to glupavi ljudi čine... Ja mu samo nisam htio pružiti ruku.

Situacije u rangu opasnosti gore navedene čine i biciklisti i pješaci. Bogami i vozači. Neka se žene slobodno hvale multitask-ingom, ali u principu više od 50% njih naspram muških piše SMS u hodu, dok je pogled usmjeren u potpunosti prema dolje. Ili pišu na biciklu dok se kreću. Ili u autu. Da taj multitasking uistinu pali, neke bi danas imale manje modrica jer nisu morale nastradati od mene. Sorry, nije namjerno! Ali si toliko blesava i nepažljiva da se čak nemam snage niti ljutiti jer je sve prešlo u simpatiju. Muški više komuniciraju mobitelom u automobilima. A svi skupa gledaju prema izlozima. Ili prema nečemu. A u tom trenutku uvijek nesvjesno skreću u tom smjeru. Gledaju vas u oči i ne doživljavaju vas. Gledaju vas u oči pa namjerno prkose. Nekada sam gubio živce. Sada više ne, unatoč tonu u kojem pišem ovaj članak. Pišem ga pribrano i zbog skupljenog iskustva biciklista. On mora biti gorak, taj članak, jer se masa kao takva gorko glupo ponaša. A vlasti su samo odraz tog stanja uma. Svi se međusobno optužuju. Ne shvaćaju bit. Ginu zbog gluposti. Ginu za gluposti.

Dragi biciklisti, istovremeno sam na vašoj strani, ali teško mi je ne svrstati u određeni mentalni krug biciklista i one druge koji to nisu, a sudjeluju u prometu jednakom žestinom gluposti. Ovo je članak u kojem čak puno toga nije niti spomenuto, članak u kojem govorim o općenitom stanju svijesti iako govorim o sudionicima u prometu. Svatko zna kako sudjeluje u prometu i životu općenito. Tko se u tekstu pronađe, pronaći će se. Neka se ne vrijeđa, govorim o pogledu na svijet kroz pogled jednog bicikliste koji se trudi biti razuman. I koji je živ samo zato jer ima snage razmišljati za sebe i druge istovremeno. Nekada je to teško pa i sam zeznem. Ali ne vrijedi se živcirati pa to sada činim minimalno dok sudjelujem u prometu. Tražeći obrasce ponašanja koji nešto odaju, a to nešto se može projicirati na odnos aktera u prometu prema životu i svijetu, opet nepogrešivo dolazim do istih zaključaka i jednog pitanja: „Kakva budućnost nas čeka ako u današnjem vremenu borbe dobra i zla pobijedi kritizirano stanje uma?“ Oprostite, dragi ljudi, na svoj ovoj teatralnosti. Jer bila je namjerna. Čuvajte nas, pazite nas - jer znakovi ne vrijede ni pišljiva boba.

Tags:
Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Komentari  

 
#1 Eva 2012-04-12 06:51
Baš. Npr. u busu oni autistični (pardon autistima) srednjoškolci u rano jutro kako se uvale u bus ostanu kraj vrata i tako stanica za stanicom bude ih 40 na 3m2 a više nitko ne može u ći mada su sredine između vratiju prazne i nemašanse da se tko pomakne iti 10 cm. Kada im ljudi kažu muvni se malo naprijed oni gledaju a u očima im praznina i ni makac.
Citat
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Četiri godišnje apokalipse

Četiri godišnje apokalipse

"Krenuo sam tog petka ujutro na posao. Obično me prije alarma probudi prometna buka s ulice koja dopire kroz zatvoren prozor."  

Budi prvi i komentiraj! Klikova:4769

Više...
Kako će 'kava' izgledati 2025.

Kako će 'kava' izgledati 2025.

U novoj kolumni, Danijel Ambrozić donosi svoje viđenje kako će dnevni ritual ispijanja kave u društvu izgledati 2025. godine.

Budi prvi i komentiraj! Klikova:4281

Više...
Oprostite na bivanju čovjekom

Oprostite na bivanju čovjekom

Još jedan lijepi pozdrav svima u još jedno maglovito jutro. Očito me ta magla nekako inspirira u pisanju, tmurno vrijeme malo zamuti raspoloženje, a to mi je osobni okidač za...

Komentari(1) Klikova:4212

Više...
Od mačjeg do pravog kašlja

Od mačjeg do pravog kašlja

Poštovanje, dragi ljudi začepljenih pluća!

Komentari(1) Klikova:4720

Više...
Zbogom Sunce, zbogom pameti

Zbogom Sunce, zbogom pameti

Dobro vam bilo ovo prekrasno jutro na datum 17.10.! Jučer i danas napokon imamo priliku ustati se ujutro, pogledati van i vidjeti nostalgičan prelijep prizor koga se ljudi već rijetko...

Budi prvi i komentiraj! Klikova:7550

Više...
Ista slika, drugi rat

Ista slika, drugi rat

Lijep pozdrav, lijepi moji! Nadam se da se lijepo i osjećate. Ako nekima ovih dana nije baš lijepo, možda je to zbog stravičnih necenzuriranih fotografija i video uradaka...

Komentari(1) Klikova:6051

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Ludnica

DANIJEL AMBROZIĆ: Ludnica

Ludi pozdrav svim ludim ljudima u ludom vremenu!

Komentari(4) Klikova:5062

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Fashion-guru

DANIJEL AMBROZIĆ: Fashion-guru

Lijep pozdrav svim ljubiteljima mode u Hrvatskoj u ovo prekrasno jutro! Ovdje je moda ujutro piti kavu i čitati, ali morao sam ju u vlastitom slučaju ponovo preobraziti u pijenje...

Komentari(2) Klikova:5421

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Na rubu nestanka

DANIJEL AMBROZIĆ: Na rubu nestanka

Pokušavam se prisjetiti i nikako ne mogu - kada sam zadnji puta stao u obranu neke javne osobe tako što sam rekao više od usputne rečenice ili dužeg komentara... Vjerojatno...

Komentari(8) Klikova:7317

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Ulica žrtava tuđeg ludila

DANIJEL AMBROZIĆ: Ulica žrtava tuđeg ludila

Najčešće volim malo pričekati. Možda malo sagledati tuđa gledišta oko aktualnih događanja kojima se pune novinski stupci i o kojima se intenzivno priča (na nesreću normalnih ljudi kojima je pun...

Komentari(1) Klikova:3981

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Revolucija

DANIJEL AMBROZIĆ: Revolucija

Uskoro će krenuti prosvjedi, javlja mi se nekakav osjećaj iznutra... Izbjegavajte me pozivati na njih ili pitati zašto nisam bio, zašto samo pišem članke i mislim da nešto time činim....

Komentari(2) Klikova:3802

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Ovčji pir

DANIJEL AMBROZIĆ: Ovčji pir

Dobro jutro, svijete, ti koji si osvanuo za nove četiri godine vladavine psihopatije. Neka slavlje traje! Potaknut očekivanim izborom Baracka Obame za još jedan predsjednički mandat u SAD-u, odlučio sam...

Komentari(1) Klikova:5359

Više...
Zaprašen um 2. dio

Zaprašen um 2. dio

Lijep pozdrav stanovnicima države nad kojom se opet digla magla. Nema ta magla veze s maglom Thompsona, Radićevim guskama u magli ili s maglom u glavama Hrvata. Sve tri elementarne...

Komentari(12) Klikova:7807

Više...
Bok uz bok

Bok uz bok

Probao sam razmišljati lijevo. Vukli su me na desno. Dok sam zadirao u desno, vrištali su s lijeva. U sredini je jednako lako strunuti kao i na stranama. Sada me...

Komentari(7) Klikova:5528

Više...
Zaprašen um 1. dio

Zaprašen um 1. dio

"Ne poslužuj alkohol u birtiji u kojoj držiš predavanje i očekuješ da ljudi ne puše i ne prekidaju te s upadicama, pogotovo jer znaju da je vrijeme za raspravu nakon...

Komentari(3) Klikova:5170

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Nek' se oči sjaje

DANIJEL AMBROZIĆ: Nek' se oči sjaje

Zdravo, tužna nacijo! Privucite si stolice jer ovo biste trebali primiti sjedeći. S velikim žaljenjem pišem ovaj novi komad teksta. Evo, ne znam kako da to ublažim i priopćim vam,...

Komentari(4) Klikova:6875

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Percepcija frustracije

DANIJEL AMBROZIĆ: Percepcija frustracije

Dragi moji ljubitelji lakih i veselih štiva, evo opet kršim pravila našeg divnog medijskog svijeta pa pokušavam iznjedriti kakav kvalitetan sadržaj u tojdomeni koja njime sve manje obiluje.

Budi prvi i komentiraj! Klikova:4718

Više...
DANIJEL AMBROZIĆ: Dan nečije zahvalnosti

DANIJEL AMBROZIĆ: Dan nečije zahvalnosti

Sjećam se tog 5.8.1995.g. kada se na jednom od slavonskih kirvaja slavilo višestruko. Kirvaji u Slavoniji su ono što se tamo i u ostalim krajevima Hrvatske zove kirbaj, proštenje, slava...

Komentari(1) Klikova:5037

Više...
Baner
Baner

Kolumnisti

Popularno

Novosti

Kolumne



Partneri

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno