10134
Oduvijek sam bila sklona analiziranju sebe, svake situacije (bilo moje ili tuđe), ljudi i emocija. Moj način promišljanja o nečemu, nekim ljudima je filozofija, a meni se činilo jednostavno, kao put prema razumijevanju ljudi i toga što se dešava.... i razumjela sam ponekad.. Razumjela sam reakcije koje bi mi se činile kao pametne za napraviti ili su mi se činile kao moje osobne no ne nužno i pametne.
Nisam razumjela zbog čega će ljudi napraviti nešto što nema veze sa humanošću, što nema veze sa pameću, što nema veze sa zdravim... Znala sam reći i kako mi je drago što ne razumijem, jer ako bih razumjela tada bih bila ista poput njih, sposobna za nedjela. Ipak razumjela sam sve emocije koje su se javljale kao reakcije na djela, nevažno jesu li napravljena djela dobra ili loša. Razumjela sam sreću, euforiju, ljubav, radost, zahvalnost..., ali i ljutnju, tugu, bijes, žalost, zavist... Razumjela sam ih jer sam ih nosila u sebi. Kako su sva djela ovoga svijeta (i dobra i loša) napravljena upravo pod utjecajem takvih emocija, to me ostavljalo tek u poziciju čovjeka kao i svakog drugog. Sposobnog za sve i svašta! To govori zašto ne trebamo suditi jedni drugima.
Moje sveprisutno pitanje: „ZAŠTO?“ moglo je dati odgovore tek kod površnih stvari ... One stvari koje nisam osjećala ljudskim dijelom sebe, (kožom mesom i kostima) nego 'tek' duhovnim dijelom – njih moje sveprisutno „zašto?“ nije moglo pojasniti....
Sada znam ... bolje reći, osjećam, kako niti ne trebam imati pojašnjenje.
Dragi moji svi VI koji ste sa druge strane ekrana i koji ste nekom 'slučajnošću' odlučili odvojiti svoje najdragocjenije, a to je vaše životno vrijeme, kako biste pročitali ovaj tekst želim vam pisati o jednoj jednostavnoj mudrosti. Vjerujem kako je to upravo jer Vi to u ovom trenutku tražite.
Svi mi živimo zarobljeni u vrtlogu onoga što je ovozemaljsko. Osjećamo grč zbog izazova koje prolazimo i koje smo sami sebi nametnuli kao nešto što moramo napraviti. A onda grč od razočarenja jer nam se malo koji ili nikoji naš plan nije ostvario načinom kojim smo mi osmislili. Je li doista sve u našim rukama? Postupamo svojim načinima, po svojim željama po svojim rješenjima.. i teško nam pada spoznaja kako mi NEMAMO rješenje koje je najbolje za nas i sve oko nas i kako ipak sve bude onako kako bude...
Bog, Izvor, Svemir...(svejedno kako ćete zvati, za sebe odabirem zvati to Bogom) kada je stvarao svijet, tada je imao sliku. Savršenu sliku. Najviši doseg skladnosti! Svi stvoreni i sve stvoreno, imalo je svoj poredak...svoje mjesto u toj slici. Kao puzzle spojeni, djelovali smo kao cjelovite individue, koje zajedno tvore sliku kao cjelinu. Svojim načinima postojanja, ambicijama i nametljivošću smo možda u jednom trenutku uspjeli tvoriti sliku koja je savršeno prijala nama samima. No iskasapili smo sliku koja je bila život za sve. Kao kad bismo uzeli puzzle i naguravali ih gdje ne pripadaju... Imamo tada slomljene djelove slike koji stoje gdje ne pripadaju i tvore jedan veliki nesklad... Bog kao čista Ljubav, ne diže ruke od svog djela. Nego kao slikar pokušava neskladu dati sklad. Dodaje boje, šalje nam divne duše, šalje nam djecu koja su doista najčišći ukras...šalje nam buđenja....a sve kako bi slika bila ponovno ritmična...skladna...savršena... Ipak tek rijetki razabiru ljepotu u tomu, vide potencijal u tomu, vole to i zahvalni su na tomu...
Dugo me moje 'zašto' i 'želim' odvajalo od one točke prepuštanja uzda nad mojim življenjem. Jer nije li Bog taj koji uviđa cijelu sliku?! Nije li On taj koji ima najbolji aranžman ?!
Naravno kako jest.
Unatrag dva mjeseca u moj nesređeni kutak slike, kada sam shvatila koliko je življenje jednostavno, a moj pogled na življenje kompliciran, tada mi je donesena informacija o metodi zvanoj Ho'oponopono. Metoda koja svojom jednostavnošću kakvu samo Bog može poslati, daje uzvišene rezultate–opet kako samo Bog može dati! Metoda koja mi je promijenila život na bolje jer sam sasvim prepuštena u ruke Boga i mirna. Metoda koja kaže kako je samo dovoljno biti zahvalan i voljeti!! Toliko jednostavno da naš komplicirani um ispočetka ne vjeruje. Potrebno je samo znati svojim materinjim jezikom izgovarati riječi „ HVALA TI“ i „VOLIM TE“ i te dvije riječi ponavljati što je više puta moguće.
Moje iskustvo hopsanja pokazuje kako djeluje.... Ovo nije poricanje Boga, nego prihvaćanje kako naša slika svijeta nije ispravna, bez obzira koliko smo dobri kao ljudi. Naša percepcija ne može biti ispravna jer smo ipak samo ljudi... sjetimo se: podložni emocijama iz kojih radimo sva svoja djela....
Pitanje je imamo li snage sebi priznati kako naša slika nije ispravna? Imamo li snage reći: kompliciran sam i moram pojednostavniti stvari?
Imamo li snage očistiti svoj um i pristati da nam samo te dvije misli budu temelj postojanja: obično HVALA TI i VOLIM TE ....
Jer kad bi samo te dvije misli postojale,i kad bi se djela radila iz samo te dvije misli...woow... kakva bi slika bio ovaj svijet... možda bi jezici svih naroda bili pomireni i ujedinjeni u samo te dvije emocije....
Kako god odlučite za sebe, hvala Vam i volim Vas...
Više o samoj tehnici na: http://hooponoponotehnika.wordpress.com/
Krajem godine održat će se prvi seminar Ho'oponopona na ovim područjima, prijavnicu skinite OVDJE!
