Croatian English French German Italian Russian Spanish Swedish

4Dportal.com Facebook Profil4Dportal.com Twitter4Dportal.com YouTube kanal4Dportal.com RSS

A+ R A-

Bajamova ljuskica

5730

 

Igram se ispred zgrade i čujem onaj poseban zvuk auta. Dolazi mi pape. Parkirao je plavu dijanu, izašao iz auta i onako visok zgodan, priđe mi i potapše me po glavi. Bio je čudan, nekako  okruglije glave nego prije.



Brkovi su mu bili na mjestu i imao je sve drugo kao normalan čovjek, samo je bio okrugliji. Mislila sam kako mu je natekao zub, ali zube nije imao. Sve ih je povadio prije mjesec dana. Nisam baš slušala previše, ali mislim kako je spominjao paradentozu ili već... Primjetim kako čudno šulja ustima pa naivno zaključim kako jede nešto. Upitam ga:  Šta jideš?“ ,a kad on, počne režati, izvrne oči, zadigne obrve, zgrišpa čelo i iz usta na po'  izvadi jezikom zubala. Sva su se djeca razbježala od straha. Nije ni meni baš isprve bilo svejedno, ali kad sam mu vidjela onu facu kako se ceri, cerila sam se s njim.       

To je jedno od sjećanja koja su mi nadolazila dok sam stajala pored bolničkog kreveta držeći umirućeg oca za ruku. Neonska svjetla i zvukovi bolnice trzali su moje misli i prizivali sjećanja. Neka lijepa, a neka bolna su isplivala s jaucima, stenjanjem, klapanjem klompama niz i uz bolničke hodnike, stvarajući mi vakuum u ušima. Nesnošljivi žamor. Mirisi medicinskih preparata, sredstava za dezinfekciju, mirisi ljudi i nemoći ...

Sve to mi je vratilo misli godinama unatrag i oslobodilo period užasa, u kojem sam počela toniti duhom i prihvaćati kako je cijeli moj život, više manje, rasulo. Tada sam često,sažalijevajući se,mislila kako gore ne može. Bila sam u krivu i život mi je to tada pokazao na najteatralniji način. Okrutno i  nepravedno.....

-Sjećam se kao jučer, bilo je devetnest sati kad mi je na poslu zazvonio telefon. Zvala me majka.

–Anita dušo,-rekla je tiho,-trebaš zatvoriti salon i doći do bolnice na neurologiju. Sandra je pala i loše joj je.

-Kako pala? Kako loše? Jeli šta slomila? –pitala sam.

-O Anita moja ....ona nam umire.-reče mirnim glasom.

Glas joj je drhtio i sve je slutilo na zlo. Nastao je tajac. Veza je bila otvorena i šuplja. Držala sam slušalicu u ruci,tupo zurila u zid,neshvaćajući što mi ona zapravo govori. Sigurno pretjeruje. Paničari. Majka joj je ,sigurno joj se čini gore nego zapravo jest.

-Majko ne paničari bezveze. Neće joj ništa biti-rekla sam čvrstim tonom.

-Ona umire!-prolomio se njen vrisak i sledio mi krv u žilama.

Poklopila sam slušalicu i počela se spremati. Čekajući prijevoz postajala sam sve nemirnija. Vijest je stigla do mojih ušiju ,ali do mozga ne. Nisam znala o čemu je riječ. Što se dogodilo? Još uvijek sam mislila kako je neka kriva informacija u pitanju. Stigla sam do bolnice.Tamo su bili njeni prijatelji. Svi su plakali.Gledala sam u njih i sjećam se dobro ,mislila:pa Bože ludih ljudi! Što im je svima?! Popela sam se na Odjel neurologije.

-Na kraju hodnika lijevo.-uputila me medicinska sestra.

Tiho sam se uvukla u sobu. Bilo je već iza osam navečer  i nisam htjela ometati druge pacijente. Ušla sam kroz vrata i ugledala je kako spava. Bacila sam brzi pogled po sobi. Kreveti natiskani i popunjeni. Nisam se puno zagledala u ljude,no uočila sam kako su svi stari. Pomislila sam kako je grozno što neće imati neko mlađe društvo. Prišla sam i uvatila je za ruku. Bila je topla. Sjećam se,poljubila sam joj zapešće. I sada, dok sam uz oca, osjećam njen miris. Voljela je tu kupku za tuširanje,mirišljavu na dječji puder.

–Sanjo. Sandra. Seko.-šapatom sam je pokušavala dozvati. Nije reagirala i pretpostavila sam kako je pod sedativima i spava. Bila je nekako blijedo –žućkaste boje u licu i ja sam naivno pridavala k vragu lošu rasvjetu. Zavukla sam prste i pogladila joj kosu,kratku ,vatreno crvenu,stisnula sam čvrsto oči kako mi suze nebi pale po njoj, te joj  poljubila čelo......

Trudila sam se biti prisutnom i ne lutati mislima po prošlosti. Ne misliti na njenu kratku,živu, vatreno crvenu kosu koja je kontrastno ležala na bolničko bijelom.....

-Gladila sam njegovu kosu ,srebrenkastu, prosijedu i promatrala svaki njegov bolni udisaj i uz pokoju suzu strpljivo čekala spokoj na tom umornom i ispaćenom licu. Željela sam ili čudo ili olakšanje njegovih patnji.Zahvalila sam mu na cijelom životu,na svemu naučenom bilo težim ili lakšim načinom,zatražila još jednom oprost za neke teške riječi koje su nam ne tako davno prešle preko usana. Disao je sve sporije i tiše,a njegov zadnji  izdah moje je tijelo ispunio nekom,do tada,ne iskušanom emocijom. Osjećajem zahvalnosti  jer sam smjela biti s njim u bolnici u tom trenutku kad umire,a u isti mah i jer on odlazi okružen nama koji ga istinski volimo.  Zadnji put sam mu poljubila još toplo čelo i tiho smo napustili sobu. Prvim korakom iz sobe na hodnik,  misli su se vraćale....

....Izišla sam van iz njene sobe, tamo me čekao  Mladen. Zamolila sam da pozovu doktora,htjela sam čuti što je  mojoj sestri. Izašao je jedan stariji čovjek. Imao je brze pokrete,nekako otresite.

-Molim vas,ako mi možete reći nešto za sestru. Sad sam bila u sobi. Spavala je pa je nisam htjela buditi.-ustručavala sam se očekujući kako će me izbaciti van zbog sata u koji sam došla.

U glavi sam bila mirna i uvjerena kako će izustiti bilo šta,osim onoga što sam čula od majke.

-Spava?! Kčerce moja,ona ne spava,ona je u komi. Imala je teško krvarenje u mozgu. Idi kući i moli Boga da umre,ako ostane živa bit će kao biljka.-rekao je hladno.


Tražila sam prodorno znakove laži u njegovom govoru tijela. Sjećam se kako je slijegao ramenima,nervozno stavljao ruke u džep... Njegove oči su odavale ljudskost naspram te verbalne hladnoće. Tko zna koja mu je ovo po redu loša vijest za reći. Iskustvo i dobro istreniran stav kod njegovog pogleda nisu mogli ništa. Bilo mu je žao. Imala je tek trideset i jednu godinu.
Shvatila sam ozbiljnost i osjetila trenutni udar vručine. Odmahivala sam glavom. Mozak  i srce su htjeli čuti laž. Trčala sam kroz hodnik. Pored mene su se izmjenjivala bijela vrata,ispucala boja na zidovima,zelena kirurška platna... Šarene pločice pod nogama izazivale su mi vrtoglavicu. Samo sam trčala. Bježala.  Govorila sam sebi kako sanjam i kako se to ne dešava! Osjećala sam se kao lik iz nekog češkog filma,B produkcije. Glupo i nestvarno. Suze su mi prštale iz očiju,usta su mi bila suha i činilo mi se da nema zraka. Udisala sam duboko,a činilo mi se kako nisam disala uopće. Mladen me stigao i u trenu kad me zagrlio,rasplakala sam se kao nikad do tad. Moj um tada nije postojao. Samo tijelo u grču i gomila suza. Zujalo mi je u ušima i maglio mi se vid. Zatvorila sam jako oči,htjela sam jednostavno nestati. Iscuriti  iz kože,raspliniti se.  Htjela sam osjećaj kako nikad nisam bila tu...

Govorila sam u sebi: sada ćeš otvoriti oči i bit ćeš negdje drugo.

Odlijepila sam kapke,razmazana šminka me pekla za oči... Ogledala sam se oko sebe. Srušio se cijeli moj svijet. Bila sam tu i sve je tako kako je. Mladen me držao čvrsto ,a ruke mu nisam osjećala. Bila sam zatrnula od tuge i stresa. Ne sjećam se kasnije puno toga. Pamtim kako sam doma pušila cigare jednu za drugom. Svi smo šutjeli i bili jadni sami sa sobom. Noć je bila kratka. Svega par sati mučeničkoga sna. Probudile su me neke tople ruke i tihi glas.   

–Ispravi se Anitice. Ajde dušo,popij lijek-govorila mi je teta. Još onako snenoj,ugurala mi dva apaurina u usta i dala vodu. Ispij to dušo.-milujući mi ruku reče.

-Gotovo je... Gotovo je ,umrla je Sandra.

Sve je tada stalo. Bolio me svaki milimetar tijela. Nije postojalo ništa na svijetu u tom trenutku,što bi mi učinilo lakše,osim nepostojanja mene same ili zamjene s njom.

Tuga je ispunila svaki kutak naše kuće i nigdje nismo mogli naći smiraj. Za sebe nisam sigurna ni kako sam ga tražila. Padala je kiša. Putevi su bili blatnjavi,nebo sivo,a zelenilo je imalo onu svoju mrtvu boju. Tipično za siječanj u kojem je sve samo po sebi izgledalo jadno i otužno. Ljudi su prolazili kroz kuću,jecali su i naricali ne skrivajući užasnutost.Sve mi se gadilo. Onako omamljena ,na lijekovima,promatrala sam ih i mislila kako bi nas svi samo trebali pustiti na miru. Neka odžalujemo,neka je otpratimo i neka naučimo živjeti s time.....

-Ovo je drugi put kako dolazim kući iz bolnice u kojoj sam,činilo mi se, ostavila dio duše. Dom je izgledao tako prazno. Čak je i mirisalo drugačije. Nisam plakala. Odlučila sam poštovati njegovu posljednju želju,a i taj čudni mir u tijelu mi nije dopuštao da plačem.

Koja blesavost..-mislila sam. Lekciju kako biti zahvalan,savladati iz tako bolnog doživljaja.  

Na dan pokopa otišla sam pogledati još jednom to tijelo koje kroz oči djeteta pamtim kao visoko,mršavo i uspravno. Sada dok leži ne čini se takvim. Baš kao ni ona....

Godinama sam se mrcvarila pitanjima poput:  Zašto sam je ostavila samu u bolnici? Zašto sam se svađala s njom? Kako joj je kratka,vatreno crvena kosa izgledala na bijelom jastučiću u lijesu? Je li joj hladno sada tamo? Zašto joj nisam rekla da je volim?...

.......peti dan od njene smrti odlučila sam: moram dalje. Krediti su stizali na naplatu,troškovi su se gomilali. Obukla sam crninu i korak po korak,gurala samu sebe naprijed. Počela sam voditi  tihi rat u svojoj nutrini. Bitke između onoga što trebam napraviti i onoga što bih htjela,što bi mi duši prijalo.

Odlazila sam na posao, među ljude. U naš salon gdje je sve do jučer odjekivalo njenim smijehom,gdje se sve ćutilo njenim duhom....a htjela sam samoću,krevet,depresiju... Duljila sam svoju patnju. Odlučila sam ne plakati,ne govoriti o tome. Odlučila sam kako mi ne nedostaje. Nisam joj odlazila na grob,jer sam odlučila kako ona tamo nije.

Ipak,sa svakom mojom radosti,osjećala sam i prazninu,jer ne mogu to s njom podijeliti. Neće me grliti na mom vjenčanju,neće mi ljubiti djecu niti se igrati s njima....a znam koliko bi uživala. Nikad to nisam izgovarala,jer sam mislila kako nemam pravo na to zbog pustih svađa i  grubih riječi.....  a uvijek mi je bilo u mislima...

Sada mi već nedostaju i njegove ruke koje su me grlile,škakljale,pa i prijeteći pokazivale kažiprst. Nagnuta nad lijes,gledala sam to lice... Izazvalo je tisuću puta osmijeh na mom licu,jer uvijek je bilo nasmijano...čudno, ali samo toga se sada sjećam. Čak sam mu u mislima čula glas. Zbijao je šale i gromoglasno se smijao,a sada gledam kako leži u lijesu,na jastučiću. Ispod njega je virila najlonska kesa,a on u svom najlijepšem odijelu i pomalo nalik voštanoj figuri. Bilo je čudno i bolno. Dotakla sam mu obraz i trzajem povučem ruku nazad! Mrzlo!!! Tijelo mu je bilo smrznuto! Već nakon sekunde bila sam užasnuta svojom reakcijom jer to je moj otac! Ta kako se tog tijela mogu plašiti?! Opet primaknem ruku,ali prema prsima,naslonim prvo cijeli dlan na srce,pa skupim dlan u šaku i lagano 2-3 puta kucnem mu o prsa. Bilo je zvonko kao da kucam o stol. Promislim da nikad nije imao čvršće mišiće. Uhvatio me smijeh! Ne histeričan, nego iskren ljudski smijeh! Kao dijete kad se smije nestašlucima.  U tom trenu sam shvatila da sam ga izgubila zauvijek. Nema ga za razgovor i više se nikad nećemo smijati skupa,nećemo zafrkavati majku zajedno,nećemo pjevat stare pjesme,niti plesati valcere.... Više ga nema,jer tu sam se smijala sama... Potekle su prve suze. Refleks razmišljanja me odveo opet natrag kad sam nakon njenog odlaska osjećala kako je vrijeme nastavilo svoj put i ja sam se kretala  njime, no moje življenje je stalo.

Otvaranje groba me prožimalo jezom. Sjećanja su izvirala i remetila mi misli;u jednom trenu sam pokapala oca ,a u drugom iznova proživljavala pokop svoje sestre. Pogled na shrvanu majku me uzrujavao više od samog sprovoda,ali pogled na djecu pokojne mi Sandre... Suze koje su tekle s njihovih očiju uprtih u otvoren grob slamale su moju dušu i ostavljale mi utrobu zgrčenu. Možda zato jer sam tu epizodu svog života ostavila neprežaljenu. Zatvorila sam to u srce i tamo je vladao nered,a nikad se nisam potrudila posložiti kockice i odžalovati svoje. Tako mi se činilo lakše.  

Ljudi su odlazili,dolazili,sućuti su se nizale. Na svaku sam reagirala sve tuplje,baš kao da sklapam ugovore,kako je rekla moja mati. Misli su mi bile daleko iza. Stala sam nad lijesom moga oca i  promišljala o smrti moje sestre.Nakon petnaest godina to je još uvijek bila otvorena rana na mojoj duši. Vrijeme je bilo,morala sam pustiti neka zaraste. Nakon njenog odlaska naša kuća je ugasnula. Otac je prestao piti,a počeo puno pušiti. Po tri kutije na dan. Ruke su mu bile doslovce tamno smeđe od nikotina,a prsti crni kao zamazani katranom. Sjedio bi na pragu kuće,palio jednu na drugu i kašljao do gušenja.U rijetkim trenutcima bez kašlja,mrmljao bi u bradu nešto razumljivo samo njemu. Prepustio se. Kopnio je tiho i polako.

Majka je bila shrvana i jedino šta ju je pokretalo su Sandrine kćeri. (jedna je imala dvanaest,a druga godinu i sedam mjeseci). Ta žena je suze ostavljala za samoću,izvukla bi osmjeh na lice i odgajala njih dvije. Nitko nije plakao otvoreno,a ja nisam plakala uopće.

Cijeli očev sprovod sam prošla u mislima o odnosima u obitelji. Htjela sam dokučiti što smo postali nakon njene smrti? Toliko smo bili zaslijepljeni tugom pa se u tom dugom periodu činilo kako nas samo tuga drži na okupu. To nije bilo točno.  Sve nježnosti i suosjećanje koje smo razvili i puno  toga pozitivnog što je bujalo među nama ,a hranilo se tragedijom. Jednostavna vrsta ljubavi između članova obitelji,kad samo voliš. Koliko se god puta posvađaš i kad misliš kako više nikad nećeš progovoriti s njima, uvijek je postojala spona privrženosti bez kalkulacija,prenemaganja. I uvijek je oprost bio spremniji od taštine. Sa svakom lijepom riječi,svakim zagrljajem  pisali smo jedni drugima po duši.  Razmišljala sam i kako svaki čovjek dobije  poruke od života koje mu se ne sviđaju. Pisane  su tragedijama,uvredama,mukama ..... i sve one nas određuju kao ljude. Nešto kao loša karta u trešeti, ali pametno odigrana može donijeti punat...Hm, trešeta... uživala sam s ocem igrat na karte...

-Sprovod je završio bez drame. Nekako dostojanstveno. Suze više nisu tekle,no osjećala sam tugu. Po tradiciji vratili smo se kući sa onima koji su ga poštivali za života,koji su mu znali dušu i htjeli mu nazdraviti. Bila je tu nekolicina njegovih prijatelja s posla,s kojima sam uživala pričati i još više slušati ih kako pričaju o danima provedenim s njim. Bilo je tu priča koje nikad nisam čula, a bilo je i onih koje sam znala napamet... E,upravo te su mi trebale,jer su ponovo oživljavale njegovo lice pred mojim očima,dok zaneseno glumi likove iz šaljivih situacija. Tada mi se osmijeh vraćao na lice,a tijelom bi opet titrao mir. Kao da ga moram takvog pamtiti,ili bojim se reći,kao da on tada još živi.  

Gužva je jenjavala. Uživala sam u tišini. Još mi ništa zapravo nije jasno,jer nije to flater pa skineš i gotovo. Dio tebe je otišao u nepovrat. Djeca su mi sjela u krilo i to mi je bilo kao tableta za smirenje kako bih zaspala prvu noć. Slijedećih par dana prošlo je u tuzi i kratkim rečenicama,tek toliko da razbiju tišinu. Dnevne obaveze su se nastavile. Dječaci su trčkarali oko mene,a ja sam razmišljala o njemu. Gledala sam Petra,svog starijeg sina. Ima pet godina i dosta je nalik na svog djeda Titka. Znatiželjan i bistar, čudilo me da već ne pita za njega. Znala sam da promatra situaciju i da u glavici slaže dojmove,ali nisam forsirala. Pustila sam da osjeti potrebu pitati me ta važna pitanja o konačnosti tijela i vjećnosti duša,a i tako sam sebi davala vremena da smislim odgovore. Nadala sam se da će biti dovoljno reći da duša ide u nebo i da tamo živi zauvijek,ipak,znala sam da to Petru neće biti dovoljno. Došao je i taj tren. Vraćali smo se autom kući kad je postavio pitanja jedno za drugim.
-Mama,kako to čovijek umre i samo ga zakopaju u zemlju kao onog dinosaura u crtiću? Naprave li isto rupu u zemlji i ubace ga unutra? Šta dida sad tamo radi? –Gledala sam ga i smirujući samu sebe pokušam složiti odgovor.

-Dušo,smrt je prirodan dio života,sve što živi ima svoj kraj. Svoj vijek trajanja. Svi ćemo jednom otići. Slično kao tvoje igračke,potroše im se baterije i više ne rade ništa. Tako je i s ljudima. Tako je Bog zamislio. Znaš kad čovjek umre njegova duša napusti tijelo i ode u nebo i tamo nastavi živjeti.-govorila sam mu mirnim glasom i širom otvorenih očiju kao da ga uvjeravam da može letjeti. Razmišljao je samo sekundu i počeo opet.

-Kako duša izađe? Šta ćete vi raditi ovdje kad ja umrem?

-Pa zlato moje,nećeš ti umrijeti prije nas!-odgovorila sam mu s osmijehom kao da je rekao šalu.

-A šta ću onda ja raditi kad vi umrete? Tko će me čuvati?-imao je mješavinu tuge i zabrinutosti u očima,a kut usana treperio je nekakvim nesigurnim osmijehom.

-Ti češ biti odrastao čovjek tada i neće ti trebati više mama i tata da te čuvaju. Možda češ već imati svoju ženu i djecu pa češ ti čuvati njih. Tata i ja ćemo vas gledati s neba,a Bog će vas čuvati od zla. Ti i braco ćete imati jedan drugog također.
-Kako s neba?-uslijedilo je posve zbunjeno.

Bila sam već dosta zapetljana u pitanja i svjesna da se priča previše raširila i da dječak od pet godina ne može shvatiti to kao vjerovanje nego kao neku apstraktnu priču. Udahnem duboko i stavim dlanove preko očiju. U jadu,zavapim ispod glasa: Pape moj šta da mu kažem?!  U sekundi tijelo mi ispuni onaj sad već poznat osjećaj mira. Okrenem se prema djetetu koje je čekalo odgovor,pogledam ga u oči i kao da to nisam uopće bila ja u tom trenu, upitam:

-Dušo jeli se sjećaš kad si prije desetak dana tukao bajame?

-Da.-odgovori Petar

-Jesi primijetio kako im je ljuska bila stara,tvrda i bolesna,a ona jezgrica zdrava i lijepa?

-Da,jesam.

-Jezgricu si ostavio sebi ,a ljuskicu si bacio u zemlju.

-Jesam ,sjećam se-kaže Petar

-Pa eto,tako ti je i sa ljudima. Vidio si da ljudi ostare. Naše tijelo je naša ljuska i ona stari,a u našoj ljuski živi duša,baš kao jezgrica. Duša se Petre sastoji od svih lijepih uspomena. Znaš kad nekome napraviš nešto lijepo,kad mami ubereš cvijet,kad posudiš nekome igračku,kad si dobar prema braci,kad poljubiš tatu,ali i kad su drugi ljudi dobri i iskreni prema tebi i kad te puno, puno vole. Sve to lijepo u životu čuva tvoja duša. Važno je da svaka duša ima mnogo takvih lijepih trenutaka za čuvanje jer je onda svaka duša blistava i prekrasna. Kad naša ljuska ostari i postane bolesna i nemoćna ,tada Bog pozove našu dušu k sebi. Ona tada ostavlja našu ljuskicu i odlazi u nebo  i gore nastavlja živjeti zauvijek. Naše tijelo,baš kao ti ljuskicu od bajama, ostavi zemlji. Ne može je ponijeti sa sobom ,jer joj je preteška.

-Jeli onda samo umreš kad ostariš?-upita Petar,sada već mirniji kao da razumije.

-Pa nekad umre mladi čovijek ili dijete. Znaš Petre,dok je bajam mali on živi vezan uz stablo,baš kao i mladi čovjek uz roditelje. To veliko stablo malom bajamu daje i jesti i piti baš kao tata i ja tebi i braci. Uvijek pazimo neka vas ne udari auto i neka ste van svake opasnosti na koju možemo utjecati. Stablo također drži svoje bajame uz svoje grane čvrsto,ali ponekad se zna desiti da zapuše vrlo jaka bura i to za male bajame nije dobro. Jesi vidio kako se grane stabala jako njišu na vjetru?

-Da.-odgovori on spremno

-Nažalost,tada neki od malih bajama otpadnu sa stabla i padnu na zemlju. Više se ne mogu hraniti ni piti i tako ne stignu odrasti ni ostariti. Tako se nekad desi i mladim ljudima ili djeci. Zlato moje,u životu nas mnoga zla vrebaju,baš kao i bura male bajame. Može nas udariti auto,može nas ugristi zmija,možemo pasti s visine kao i mali bajam. Tada ni mladi ljudi ne stignu odrasti ni ostariti,ali važno je znati da njihova duša sa svojim lijepim uspomenama,ide u nebo. Tamo tako lijepo i mirno. Tamo duše nastavljaju živjeti jedan drugi život zauvijek.

Petar je bio zadovoljan odgovorom ,jer njegov „didica“ kako ga je od milja zvao,sada živi na nebu... a ja...hm... Tu sam večer stavila slušalice na uši, muzika je svirala tiho. Širom otvorenih očiju ležala sam u sobi,vraćala sam jednu te istu pjesmu i pjevušila lagano pokušavajući samu sebe uspavati.Mislila sam na papu i na priče koje je upisao u moju jezgricu. Suze su tekle protiv moje volje. Htjela sam ga kraj sebe i došao je... Bio je tu.

Lebdio je točno iznad mene kao roj iskrica,koje su tek u tragovima bile plavičaste od mjesečine koja je curila kroz rupice na škurama...Pružila sam ruku prema njemu,nasmijao se.. Osjetila sam mir.

Od tada su prošle 4 godine. Nisam ga vidjela više,no znam kako nisam sama.... Skuham kavu u termosicu, odem na grob, pustim muziku i prepričavam mu sve lijepe stvari koje se trudim upisati u jezgrice svoje djece i svih ljudi oko mene.

 

Tags:
Joomla Templates and Joomla Extensions by ZooTemplate.Com

Komentari  

 
+9 #6 dammixx99 2012-03-20 00:06
Anita, hvala ti za prekrasnu i inspirativnu priču. Čitajući, stekao sam dojam da je nastala iz osobnih iskustava, ako je zaista tako, čestitam na hrabrosti, jer takva iskustva je teško podijeliti sa drugima. Ako nije iz osobnog iskustva, imaš neupitni talent i bilo bi šteta ne iskoristiti ga za stvaranje obimnijeg literarnog djela.
Citat
 
 
-1 #5 alex 2012-03-19 20:28
.......hm.....
Citat
 
 
-7 #4 Štef 2012-03-19 16:54
Tea, odi doma, tamo te čeka šparet i kuhaća!
Nemoj se miješati u ono što ne razumiješ i nikada nećeš razumjeti(shvat iti). Hvala ti na pažnji.

P:S:
Kako bi bilo da ja tebi počnem dijeliti epitete koji bi te povrijedili?
Citat
 
 
+10 #3 Tea 2012-03-19 13:12
Štef, stvarno si kreten!
Ti ne bi shvatio smisao ni da ti ga naljepe na nos!
Citat
 
 
-8 #2 Štef 2012-03-18 15:44
I kakav je smisao priče????
Baš mi i nije jasno! Mislim jasno mi je ali bez veze, obična mala sf pričica!!!!!!!
Poćni pisati, možda i zaradiš, samo nemoj zaboraviti da je to već jako obrađena tema!!!!
Citat
 
 
-8 #1 Killkissinger 2012-03-18 00:29
LOL, je li no neki dan pisalo 'Bajramova ljuskica' ili se to meni samo pričinilo. Gledam čovječe kakav Bajram....?!!?
Citat
 

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

ANITA BARIŠIĆ: Proglas slobodnog čovjeka

ANITA BARIŠIĆ: Proglas slobodnog čovjeka

Do sadašnjeg dana moga života, posljedice Vaših djela su me dotaknule na sve moguće načine. Od ljutnje i bijesa pri pogledu na neobnovljeno, opljačkano, rasprodano narodno i...

Komentari(13) Klikova:6503

Više...
ANITA BARIŠIĆ: „Obično“ -  Hvala ti i Volim te

ANITA BARIŠIĆ: „Obično“ - Hvala ti i Volim te

Oduvijek sam bila sklona analiziranju sebe, svake situacije (bilo moje ili tuđe),  ljudi i emocija. Moj način promišljanja o nečemu, nekim ljudima je filozofija, a meni se činilo jednostavno, kao...

Komentari(3) Klikova:7022

Više...
Bajamova ljuskica

Bajamova ljuskica

  Igram se ispred zgrade i čujem onaj poseban zvuk auta. Dolazi mi pape. Parkirao je plavu dijanu, izašao iz auta i onako visok zgodan, priđe mi i potapše me po...

Komentari(6) Klikova:5731

Više...
Izvještaj djeteta, Bogu

Izvještaj djeteta, Bogu

  1. Izvještaj:Rodila sam se. Konačno.Hvala Ti Bože.Lijepo lice mojih roditelja je prekriveno osmijehom. Divno. Izvrstan odabir, Bože!  Pravim si me učenicima posudio.

Komentari(1) Klikova:4989

Više...
Bahata duhovnost

Bahata duhovnost

  Iako ulazak u jesen,ako izuzmemo njeno bogatstvo plodova,  označava nekakav smiraj energije zbog manjeg broja sunčanih dana i zbog stabala koja su ostala bez svojih haljina od zelenog lišća, sve...

Komentari(1) Klikova:4842

Više...
Sloboda

Sloboda

    Sloboda. Toliko cijenjena, mnogo puta opjevana, vječna žudnja i san svakog čovjeka te vremena u kojem on živi.

Komentari(1) Klikova:4880

Više...
Kajkavski - Skončat će nas dijalekti?!

Kajkavski - Skončat će nas dijalekti?!

  Nedavno je Robert Pauletić pokrenuo akciju za zaštitu našeg hrvatskog jezika od nasilnog kajkavskog dijalekta. Potaknut je jednom od mnogih sinhronizacija crtanih filmova u kojima prevladava kajkavsko narječje. Za to...

Komentari(16) Klikova:8994

Više...
Preludij življenja

Preludij življenja

  Probudila sam se. Na plaži je bilo tiho. Umor me savladao i ne sjećam se kad sam zaspala. Sol mi je zatezala kožu,ali osjećaj nije bio neugodan. Nije mi smetalo...

Komentari(3) Klikova:4653

Više...
Komad duše,od Boga odlomljen

Komad duše,od Boga odlomljen

  Volim odmake od zbrke,buke, od virtualnog i realnog svijeta.... Poželim nekakvu pećinu jer mi se to čini kao odmak kakav mi treba. Mjesto bez tuđih očiju,ušiju i usta iz kojih...

Komentari(6) Klikova:5240

Više...
Samo neke misli Vol.2

Samo neke misli Vol.2

Noć je. Piknik dekica na krovu kuće. Ležim i gledam u dubinu mraka kojeg oko biva svjesno tek zbog odsjaja rasutih zvijezda. Zanimljivo,nisam o tome razmišljala nikad dotad, ali kad...

Komentari(1) Klikova:4613

Više...
Samo neke misli

Samo neke misli

  Jutro je. Sjedim u obližnjem kafiću, programirana za užitak kojeg pruža jutarnja kava. Prva navala ljudi je prošla kao stampedo i ostavila konobara s nezavidnom količinom neopranih čaša i stolova....

Komentari(2) Klikova:5869

Više...
Sadašnja gđo Politiko - odjeb je lansiran

Sadašnja gđo Politiko - odjeb je lansiran

Uf.... svako malo odlutam u žbunje i nisko raslinje svoje nezrelosti i gluposti... No, ove sam se ture gadno bila zaplela u “draču”. Misleći kako idem prema svom cilju, odabrala...

Komentari(1) Klikova:4971

Više...
Pismo političkim uguzičnim uvlakačima

Pismo političkim uguzičnim uvlakačima

Dragi moji! Nisam se nikad bavila politikom. Smatrala sam oduvijek kako je to nešto za neke učenjake koji uvijek nešto muljaju i kojih se svi boje. Bila sam u pravu....

Komentari(4) Klikova:6294

Više...
Apsurdus ne promislitus po Aniti Vol.3

Apsurdus ne promislitus po Aniti Vol.3

  Nastavimo u stilu prošlih djelova ove kolumne. Nakon “nerečica” br.1 i “nerečica” br.2 opet neka moja razmišljanja,naravno,kroz “nerečice” br.3. “Nerečice” su riječi koje ne bismo trebali poznavati. Življenje je...

Komentari(1) Klikova:4703

Više...
Apsurdus ne promislitus po Aniti Vol.2

Apsurdus ne promislitus po Aniti Vol.2

Evo mene opet. Mislila sam,trebat će mi više vremena za prikupljanje nerečica,ali posao prikupljanja je bio lagan. Za one koji nisu čitali prvi dio “apsurdusa ne promislitusa po Aniti” pojasnit...

Komentari(3) Klikova:4925

Više...
apsurdus ne promislitus po Aniti

apsurdus ne promislitus po Aniti

NEREČICE 1.dio - Da pojasnim prvo da će kroz ovaj tekst biti riječ o izjavama i pojmovima, koji za moje poimanje svijeta nemaju smisla. Te verbalne poštapalice su...

Komentari(1) Klikova:6575

Više...
Kakve milimetre ima moj metar?

Kakve milimetre ima moj metar?

Gdje je zapravo početak ikoga od nas? Počet ću sa zaključkom da životna sranja znaju od ljudi napraviti “briljante”, a briljanti znaju napraviti “sranje” od ljudi.

Komentari(5) Klikova:7028

Više...
Djela iz ljubavi, a ne iz straha

Djela iz ljubavi, a ne iz straha

Neki će reći da kasnim sa kolumnom,jer je Uskrs prošao. Ja ću reći da ne kasnim iz dva razloga. Prvi je taj,da je Uskrs snažna tema,jer slavi čudo i vjerujem...

Komentari(14) Klikova:7766

Više...
Baner
Baner
Baner

Kolumnisti

Popularno

Partneri

Prijava

Registracija

*
*
*
*
*

* Polje je obavezno