4Dportal

Volim početke. Onako općenito. Mnogo puta sam u svom kratkom postojanju,u raznim aspektima života, bila na njima. Kad bi došli nenadano, iza kakve životne oluje,veselila sam im se. Nekad sam ih ignorirala i odrađivala ih rutinski,a ponekad sam se svim srcem molila za njih, prizivala ih i iščekivala..

Od trenutka kad se dijete rodi,riječ "početak" za roditelja, postaje učestala. Počeo je spavati,puzati,jesti,pričati,smijati se,hodati..... i svaki taj početak je značio novu fazu radosti. No, što je on značio za dijete?

Kad počinje hodati, posrnuti će,padati će,biti će modrica...Jeli dijete odustaje radi toga? Ne.  Dijete ustraje,a roditelj ga bodri. Nije li svaki taj novi pokušaj, ujedno i novi početak? Nije li zanimljivo da niti jedno dijete ne odustaje od  pokušaja da prohoda!   Nije li  za to potrebno čudo,a  opet gledajući ih kako savladavaju hodanje,taj njihov napor  prihvaćamo olako jer se veselimo rezultatu.  Veselimo se sa njima u novim prilikama.  Istražujemo svijet iz drugih perspektiva!  

Svaki početak donosi taj osjećaj veselja,bez obzira u kojoj fazi života ga dočekaš.  Makar bi trebalo tako biti. Želim  što više početaka u mom životu i zato na svako moje jutro gledam kao na moj novi  start. Dan koji je stigao mi je kao  poklon.  Obožavam to iščekivanje!

U njemu mogu biti razna iznenađenja.Novo poznanstvo,nove prijatelje! Neke nove rečenice koja će promijeniti moje misli! Nova knjiga,novi crteži moje djece,novo mjesto za popiti  kavu.. Možda miris nekog novog cvijeta i novo jelo na starom stolu. Pa čak i nove cipele, koje moja stopala trebaju ispočetka  razgaziti.

Neki novi san koji se može probuditi samo iz promatranja svijeta oko sebe!

Ne idealiziram,neka iznenađenja neće biti ugodna. Svi smo to spoznali na svoj način. No i to je život,nije li? To je novi početak kaljenja moje snage! Upijam svaku nezgodu i tragediju i proživim kroz nju. Uočavam svoja jutra,jer ih ne želim prešutno preživjeti! Tako će svako moje jutro, moj novi Početak na dar,primiti uvijek druga JA-ona koja je jučer živjela i naučila.-

Pitate li  se, jeli za vas vaše rođenje početak putovanja vašeg „ja“ ili tek mučan početak kraja vašeg „ja“?   

Mnogo puta sam čula kako je isticati svoje „ja“ loše,no iskreno,ne držim da je to točno.  Naime, smatram da je jedino pokojnik bez ega i da je ego je neizostavni dio svakog  živog čovjeka!

Imati ego znači da smo cjeloviti kao osobe.  Taj „ja“ nam govori  tko smo i gdje idemo.  Ego je nužan i važan jer te čini osobom koja ne podliježe utjecaju. Kako drugačije biti „vođa“ svom djetetu kroz život?  Kako drugačije postojati,a ne biti “beskičmenjak”?  Imati ego  znači imati stav.  Nema ništa loše u tome da si svjestan sebe.  Idealno bi bilo da formiranje tog ega počinje rođenjem i da proces  traje do smrti...

Ono što čini razliku jeste koliko je taj ego, tj. taj „ja“ pod kontrolom?  Čime se hranio taj „ja“?  Kuda ide i što želi postići sa sobom?!  Na koji će se način taj „ja“  potvrđivati prirodi i ljudima?  

-Da! -Budi svjestan sebe,svog potencijala i  mjesta koje zauzimaš u društvu.  ALI  budi svjestan i ostalih ljudi i njihovih  potencijala oko sebe kojima pripadaš. Tako,  čineći cjelinu,tj. društvo-imaš ego,a  nisi egocentrik!

-Da!- Ostvari sve ono što vjeruješ da možeš i želiš ostvariti! ALI ne po cijeni “žrtava” oko sebe ! Tako formiraš sebe i na najbolji način definiraš svoj „ja“ ,a u isto vrijeme ne dozvoljavaš sebi da postaneš egoist!

Dakle ,jednostavno; imati ego DA!!   Biti egocentrik,a još više, biti  egoist-NIKADA!!  

Da naglasim, da je već i ovo ne ravnopravno za današnje uvjete življenja.  A razmišljati kako bi ljudi  trebali ne imati  ego  je ravno ubojstvu  ljudskih posebnosti !  Poželjno bi bilo „tesati“ egoizam  i egotropiju!

No,takav apel uputiti  bi bilo ravno komediji,čak iz dva razloga:

1.    Tražiti od nekoga tko je egocentrik ili egoist da kontrolira taj poremećaj je smiješno,jer netko tko je pun sebe ne vidi da je u njemu problem,naime on je sebi savršen. Ukazivanjem  na problem samo pomažemo jačanju tog egoizma,jer stvaramo potrebu da ta osoba brani svoju osobnost i time učvršćuje svoj gard.

2.    Vi koji biste tražili da se drugi mijenjaju,očito smatrate da ste bolje osobe od njih. Nije li to također  izdizanje svoga „JA“?!  Dakle, smiješno je jer je licemjerno.

Bilo bi odlično da svatko za sebe shvati,da je sve točno onako kako treba biti. Da se fokusiramo na to svoje „JA“ ,i da bez traženja opravdanja priznamo SEBI kakve smo ustvari osobe.  Jeli  kriterije koje očekujemo od ljudi ispunjamo i mi sami?  Modeliramo li taj naš ego, tako da budemo na ponos ljudskom rodu?

Dakle,opet i nanovo se vraćamo istoj poruci –a to je da se ostavimo rješavanja problema svijeta, i da ga mijenjamo mijenjajući sebe.  Tek strašću svojom,možemo probuditi želju u nekome da se promijeni.

Važno je razumjeti da mijenjanje sebe nije lako, ni trud uložen u to nije zanemariva stvar.  To zahtjeva  svakodnevno čišćenje duše i uma. Svakodnevna,mučna analiza samog sebe. Ispitivanje   nakon svake situacije i uočavanje SVOJIH  pogrešaka!  Nastojanje da postaneš što bolja verzija svoga „JA“.    A to vam je dragi moji,ako niste znali, jako bolan proces! Gotovo da je rezerviran za mazohiste.

Iako je takav,meni je to najdraži početak u mom životu.   

Postojim već 33 godine. No rekla bih da sam se probudila i da živim tek zadnje tri. Dakle,do tridesete sam „plutala“ potpuno nesvjesna sebe,svojih potencijala,svojih želja.... Sve što mi se dešavalo, doživjela sam kao u nekom polu snu i prihvaćala sam život kao životarenje. Moj ego  je bio prisutan svo to vrijeme,ali  usporedila bih ga sa komadom zemlje,neodređenog mejaša, cijelog u drači. Bila sam u posjedu prilično divljeg „ja“.

Prije tri godine sa jednim događajem, postala sam svjesna tog svog „JA“ i svega što može postati!  Počeo je goloruki obračun sa samom sobom.  Bilo je trenutaka gdje sam osjećala doslovnu fizičku bol; trenutaka kad sam po par dana samo plakala; trenutaka kad su me bliski ljudi proglasili  ludom i okretali mi leđa (jer nisu mogli podnijeti,a ni shvatiti te promjene) ..Htjela sam odustati od toga i vratiti se starom. Biti ponovno osoba prihvatljiva svima, jer bi tako bilo lakše. Ali problem je što sam se usput zaljubila u taj početak mog novog  „JA“. U putovanje kojim oblikujem sebe u osobu koju volim  i  koja voli. Osobu koja želi biti učenik i učitelj ljudima te sa svim svojim iskustvima služiti svijetu.  Jesam li ja sada izvrsna osoba?  Nisam (i mislim da nikada neću biti), u usporedbi s tim kakva mogu i kakva želim postati....

Pomišljati i  vjerovati  da si ti taj koji to može  je znak  da imaš veeeeeliki  ego, nije li?!

Ovim putem bih se zahvalila prof. Nadi Bučević, jer je izgovorila jednu rečenicu,prije koji dan na kavi, koja me  smislom podsjetila na učenje  mog  pokojnog oca :
„Samo Bogu i sebi dugujemo biti  najbolja verzija sebe,i biti ono što istinski jesmo! „

.....jeli Vi znate tko ste i gdje idete?